Članak je filtriran: subota, 09 Decembar 2017 - GornjiVakuf-x.com

FOTO: Pobjedom u derbiju protiv RA Čapljina ekipa Sloge se oprostila od svojih navijača

U posljednjem kolu jesenjeg dijela prvenstva pred domaćom publikom, Sloga je pobijedila ekipu Rukometna akademija Čapljina rezultatom 27:24.

Tokom cijelog susreta Sloga je bila bolja, na poluvremenu imala čak 16:10, da bi pred kraj susreta došlo do pada u igri. Ipak, zahvaljujući sjajnog podršci sa tribina Sloga je privela susret kraju i slavila pobjedu.

MRK SLOGA : Čaber Alen (17 odbrana) , Delić Admir,Gudić Adem , Zukić Ahmed,Demirović Amer,Dedić Ervin,Softić Armin 1,Dedić Amer,Halebić Anes 1,Ljutić Arman 2,Dzemat Anes,Pedić Haris 5,Pokvić Mesud 9,Demirović Ajdin 9,Omeragić Nedim,Demirović Mirza. Trener ekipe Demirović Rasim.

RA ČAPLJINA : Akrapović Kristijan,Buntić Karlo,Tadić Karlo,Pehar Marko,Ljubić Stjepan,Ljubić Matej 7,Kozarić Karlo,Cvitanović Ante,Krešić Krešimir,Dragičević Tomislav,Previšić Slavko 1,Lasta Goran 6,Ostojić Josip 2,Bošković Damir,Brkić Ivan 5,Jakić Petar. Trener ekipe Bule Mateo.

U zadnjem kolu Sloga gostuje u Jajcu kod istoimenog domaćina.

  • Objavljeno u Sport
Više...

FOTO: Magistralni put M16.2 Bugojno – Gornji Vakuf u užasnom stanju

Snijeg u decembru uspio je da iznenadi zimske službe održavanja puteva. Naime, snijeg koji danas pada u većem dijelu Bosne i Hercegovine izazvao je probleme u odvijanju saobraćaja.

Takva je situacija i sa magistralnim putem M16.2 Gornji Vakuf – Bugojno. Naime, put je pun ugaženog snijega, a usprkos intenzivnim padavinama zabilježeno je tek par prolazaka grtalica. Ako se nadležni do kraja dana ne pobrinu za ovaj problem, pravi pakao nas čeka sutra, jer večeras meteorolozi najavljuju temperaturu do -10°C, što čini idealne uslove za stvaranje poledice.

Više...

FOTO: Snijeg okovao Gornji Vakuf-Uskoplje

Jake snježne padavine od jutros prave probleme na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje. Snijeg intenzivno pada od 8:00, a zimske službe, kako one federalne, tako i općinske nisu odgovorile zadatku te slabo ili nikako čiste magistralne i lokalne puteve.

Meteorolozi do kraja dana najavljuju padavine, a tokom noći prestanak padavina i pad temperatura do -10°C. U idućoj sedmici slijedi veliki temperaturni šok, a živa u termometrima bi mogla ići do +15°C.

Više...

FOTO: Vozači oprez! Zabilježeno više saobraćajnih nesreća

Nakon jučerašnjih padavina, tokom noći i u prijepodnevnim satima danas (9.12.2017. godine) snijeg pada te su vrlo otežani uvjeti za odvijanje saobraćaja.

Jutros smo od našeg posjetitelja dobili jednu fotografiju sa područja Rostova (prevrnuto vozilo). Nakon toga nam se čitatelji javljaju sa još fotografija sa nekoliko udesa na Rostovu.

Jučer poslije podne zabilježene su dvije saobraćajne nesreće, jedna na području naselja Komar – Donji Vakuf gdje su povrijeđene četiri osobe, od toga jedna teže, i druga na području Luga u blizini Bugojna.

Preporučuje se vozačima da na put ne kreću bez velike potreba, i da brzinu svojih automobila prilagođavaju vremenskim uvjetima i uvjetima koji važe na magistralnim i lokalnim putevima. Oprezno!

Bug.ba

Više...

Brat i sestra Mujo i Azra Adžemović pobjednici literarnog konkursa Taekwondo kluba Bugojno

Na literarnom konkursu kojeg je raspisao Taekwondo klub Bugojno u sklopu projekta Daruj krv, budi human i zdrav pristigli su zaista izuzetni radovi i izabrati najbolji bio je nimalo lak posao. Međutim, neko je morao biti prvi. U nastavku vam donosimo imena autora koji će biti novčano nagrađeni na predstojećem taekwondo turniru “Daruj krv, budi human i zdrav” koji će se održati u nedjelju 10.12.2017. godine u Konzumu.

1. Mujo Adžemović
2. Azra Adžemović
3. Amila Hlivnjak
4. Dalila Kero
5. Sibela Đopa

Osim novčane nagrade autorima će biti dodjeljene i zahvalnice za doprinos ovom humanom projektu. Najbolji uradak koji će biti pročitan u sklopu planiranog programa je tekst Muje Adžemovića koji vam prenosimo u cijelosti:

Daruj krv, budi human i zdrav

Izniknut će još jedan zapaljeni horizont iznad mog Vakufa. Maj. Šest je sati ujutro. Na cesti samo čika Musto, malo gura kolica, a malo mete. Ja već dvije noći zaredom ne mogu da spavam, pa sav taj prizor dočekujem na prozoru, hvatajući četverospratni pogled i čekajući da se desi ono što se desilo i prethodnog jutra. Ništa…

Svratit ću do Diora, srknut’ onu malu s mlijekom, i pravac škola! Maturant sam u gimnaziji čiji zahodi smrde, ali ne toliko koliko smrdi nacionalizam raspoređen na dva sprata. I dva ulaza… Nas nekoliko, pet, šest, zakleto je nosilo veliki prefiks ‘anti’ na svaki standard koji nam je okolina pružala, pa smo se, stoga, prkosno miješali, govorili da smo jedno i dijelili cijeli grad, a ne polovinu. To je pubertet, kažu stariji, i nema veze sa mozgom. To će izlapiti onog dana kada izlapi i srednja. Svejedno, buntovništvo mi je, pored Osvajača, svakodnevno bilo na repertoaru.

-Pazi malo, idiote!

Bio je to Boris, s kojim sam ponekad imao zajedničko društvo. U prijevodu na prijateljstvo, to znači da nikad nismo bili zagrijani za druženje jedan na jedan. Sapleo se o ivičnjak i završio na mom laktu. Totalno nije moja krivica!

-Kome ti idiote!?

Odgurnuo sam ga od sebe u suverenoj odbrani svojih proporcija. Nisam konfliktan, ali mi je otac još u osnovnoj rekao da ne dam na sebe. I zato ne dam…

Opet je krenuo prema meni, sad već riješen da riječi dovršimo pesnicama.

Ali, Sudo je naišao baš na vrijeme da izgladi ovaj ranojutarnji sparing. On je unproforac u civilu. Naš zajednički prijatelj. I moj najbolji drug.

Halo, budale, đe ćete ovako rano!?

Historija je bila prvi čas…

Podne je izmaklo Makljenom, grabeći prema toplijim krajevima, a nas ostavilo da deveramo sa njegovim lijenim bratom, popodnevom. Sudo i ja smo zakucani na šanku, bez vremenskog kompasa, prosipajući fore iz ‘Teda 2,’ filma dovoljno dobrog da ga pogledamo obojica, a dovoljno glupog da ga pogledamo samo nas dvojica.

-Šta bolan ono jutros bi sa Borisom?

-Ma debil se oklizn’o i pao mi na lakat, i hoće da se udara!

-Nemoj burazeru da se kačiš s njim, meni za ćejf.

Sudo je zaista bio unproforac, ali na licu mjesta. Ova, već post – konfliktna retorika bila mi je manje poznata.

-Što to?

-Boris je bolestan. Jučer mi neko od njegovih reče. Treba presadit’ koštanu srž. Zato je onako neraspoložen. Znaš da te prstom ne bi dirn’o inače.

-Nisam znao, čovječe…

Dani su se redali u nepreglednom nizu, jedan za drugim. Profesori su svojatali svoje miljenike, upućujući ih na prave životne izbore, fakultete i smjerove, dok smo se mi ostali brinuli o puš pauzama i djevojkama. Maturske probe su nas kolektivno umarale, i, da stvar bude gora, odvajale od poslijenastavne kafane. Vježbali smo za defile. To je hodanje. I smješkanje roditeljima. Istovremeno. Kompleksna stvar…

-Nema brate Borisa već dva dana na probi, kakav je?

-Loše, baš loše. Traže mu krv. A negativnu. Kažu da ne smije čekati dugo.

-A negativnu?

-Aha. Pravo je rijetka, a od njegovih nema niko.

-Pa to je moja grupa, Sudo.

-Ozbiljno!? Ah, hvala Bogu. Idemo odmah do Travnika! Vozit će nas moj buraz!

-Ma ne znam, brate, zadnji put i nismo baš bili u toliko dobrim odnosima. Sigurno mu ne bi ni bilo drago da me vidi.

-Ma šta pričaš, čovječe! Idemo obavezno. Teško da će naći nekog.

-Hajde, molim te, da idemo bar sutra. Svojima da javim i to…

Tu noć sam posvetio Borisu, ne što sam htio, nego što sam osjetio krivicu. Istina, nismo bili u najboljim odnosima, ali mi je savjest golicala činjenica o nedolučnosti. Zamišljao sam ga u bolničkom krevetu, jadnog i ljutitog. Na život. Na sudbinu. Na svakog… Tu noć sam posvetio Borisu. I noć je Borisa posvetila meni.

-Lezileboviću, đe si!?

Izvirio je poluotvorenih očiju na prozor. Sudo nikad nije bio jutarnji tip, za razliku od mene. Mada ni moj karakter ranoranioca jutros nije bio isceniran buđenjem, nego nespavanjem. Noć je odradila vaspitnu mjeru savjesti, i svanuće je bilo sve što sam čekao.

-Hajde, svanulo je, ima dva sata!

Put do Travnika prošao je na bugojanskom radiju. Nelagodu nam je stvarao procjep godina između Sudinog burazera i nas dvojice, pa smo se trudili da pričamo što manje, a Harin repertoar slušamo što duže. Boris mi nije izlazio iz glave, pa sam osjećao blagu nervozu u želucu, istu onu koja mi se dešavala pred recitaciju za Dan škole, u osmom osnovne…

Intenzivna njega je odjel na koji nas je uputila plava, srednjovječna babaroga što je nezadovoljno sjedila na recepciji. Borisova soba je broj dvadeset četiri. Nama, maratoncima srednjoškolskih pluća, uprkos prikolici zapaljenih cigara, veliki bolnički kompleks sveo se na pet minuta. Ispred sobe omanja grupica ljudi, i dva doktora. U plavom. Svi šute. Jedino se doktori došaptavaju u tajnosti.Prepoznajem tetu Borku. Zna i ona mene, iz viđenja, jer sam često dolazio pred mamu koja je s njom radila u Borcu. Nervoza se pojačava, ali sad je neminovno. Drago mi je što sam tu, pa joj prilazim sa blagim osmjehom na licu.

-Zdravo, teta Borka, mi došli da Borisu damo krv. A negativna, je li tako?

Borka me pogleda za trenutak, a već u drugom pognu glavu i izgubi se u plaču. Borisov brat je prigrli, a ostatak familijarne grupice skupi se oko nje u intiman krug.

-Sine, Boris je jutros umro. Da ste barem jučer došli…

Plave uniforme uđoše u sobu.

Ime i prezime: Mujo Adžemović
Škola: Internacionalni Univerzitet u Sarajevu – Međunarodni i Javni odnosi (I godina drugog cilkusa)

Više...
Priključi se za RSS feed