Drugi pišu

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Pod pritiskom javnosti paušal zastupnika u Skupštini SBK se smanjuje

Podsjećamo kako je proše sedmice na Vanrednoj sjednici Skupštine SBK podignut paušal zastupnika za 100%.

Zastupnici su to odradili iza zatvorenih vrata, bez prisustva medija, ali je ta vijest odjeknula ne samo u Srednjobosanskom kantonu, već u cijeloj regiji.

Kako saznajemo, taj prijedlog zakona ministar pravde SBK nije potpisao, te će zajedno sa Premijerom na sljedeću sjednicu Skupštine SBK poslati prijedlog za smanjenje paušala, te bi tako paušal iznosio “samo” 400 KM, za zastupnike koji nisu profesionalci.

Sljedeća sjednica Skupštine SBK biti će jako interesantna, a što će biti epilog svega ostaje nam da vidimo.

Ljutit i razočaran, jedan od aktualnih zastupnika komentirao je kako to nije pošteno prema političarima koji rade s narodom i za narod, te smatra kako je smanjenje paušala čisto ponižavanje.

Centralna.ba

  • Objavljeno u Sport

Suze djeda Ivice... / Haram vam bilo!

Suze djeda Ivice i bake Mare iz Busovače nisu se ni osušile nakon što im je u poplavama proteklog vikenda, kako kažu, uništeno sve što su imali, a zastupnici Skupštine Srednjobosanskog kantona, 30-tak kilometara dalje, u vezirskom Travniku, usvojili su izmjene zakona koje omogućavaju povećanje njihovih paušala za 100 posto!

Piše: Faruk Vele

Bez ranije najave i prisustva novinara, zastupnici su na hitnoj sjednici usvojili izmjene zakona po kojem bi paušal od 500 trebao iznositi 1.000 maraka. Istovremeno, plaće profesionalnih zastupnika bile bi oko 2.500 maraka.

Svega četvero zastupnika SDP-a i jedan iz Nezavisnog bloka bili su protiv ovakve sramne odluke donesene u jednom od najtežih trenutaka u kantonu proteklih godina. U vrijeme potpune finansijske neizvjesnosti, kada su, kako svjedočimo, i penzije sve manje sigurne.

Da, kako reče Asmir Karadža iz NB-a, u kantonu s najnižom prosječnom platom u FBiH trebalo je ići u pravcu ukidanja paušala. Međutim, dvadeset njegovih kolega, zastupnika uglavnom vladajuće koalicije SDA i stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH, nije imalo dilemu da frka oko poplava i jeste najbolje vrijeme da se „ova stvar“ progura. I proguraše je.

Spremno i spretno i Hrvati i Bošnjaci... Ništa UZP, ništa treći entitet, nema ni izdajnika, ni majoriziranih, kad su pare u pitanju ide sve kao u kultnom filmu Gori vatra odličnog Pjera Žalice. Bratstvo i jedinstvo naših naroda „fercera“ tako dobro da bi i Maršal bio ponosan.

Slika je to, naravno, bijede onog što se danas zove politikom u BiH i ima namjeru predstavljati ove napaćene narode, kojih je ovdje ionako sve manje. To mogu samo oni koji su toliko izgubili smisao za dobar ukus i pristojnost i toliko odnarođeni da u poređenju s njima i Marija Antoaneta mu dođe kao Majka Tereza.

Zaista, ništa kao ovaj srednjobosanski primjer ne pokazuje hipokriziju onih koji se tobože bore za velike nacionalne interese i strategije, sve spremni da se u svakom trenutku polože sebe na oltar domovine. Ali, avaj...

Čast pojedincima, ali iza većine takvih hulja stoji, vidimo, tek sitni interes i lični komoditet vješto zaogrnut u jeftini celofan satkan od velikih riječi i licemjerja. Udbe nema, Boga se ne boje, reče davno jedan sarajevski alim. Nije ni svjestan koliko je bio u pravu.

Radiosarajevo.ba

Četiri porodice na Borovoj Ravni iseljene iz kuća kojima prijeti klizište

Četiri porodice morale su napustiti domove u selu Borova Ravan u Mjesnoj zajednici Voljevac, gdje se jutros aktiviralo veće klizište.

"Pod klizištem je nestala cijela kuća u kojoj, srećom, niko nije stanovao. Polovina druge kuće je, također, u zemlji. Starija žena i njen sin uspjeli su izaći iz kuće, u kojoj više ne postoje uvjeti za stanovanje", potvrdio je za Fenu Adis Agić iz Službe za civilnu zaštitu općine Gornji Vakuf-Uskoplje.

Po njegovim riječima, u opasnosti od klizišta su još dvije kuće čiji su žitelji, također, izmješteni kod komšija i prijatelja.

"Satima smo na terenu, skupa s načelnikom Seadom Čauševićem. Nastojimo da popravimo situaciju, i spriječimo veće posljedice. Uspjeli smo pročistiti lokalni put, koji je bio blokiran", naglasio je.

Ističe da je spomenuto klizište u stanju mirovanja i pod stalnim nadzorom pripadnika CZ koji će, bude li neophodno, ponovo reagirati.

Određenih problema imaju i stanovnici drugih gornjovakufskih naselja, gdje su nabujale rijeke i potoci izazvali izlijevanje vode iz njihovih korita.

"Više dvorišta je poplavljeno u naselju Hrasnica gdje se izlio potok, koji se prethodno bio začepio. Voda je prekrila i dio mjesnog puta, ali je situacija sada pod kontrolom", istaknuo je.

Klix.ba

U Gornjem Vakufu-Uskoplju promovisana knjiga 'Budi budan i kad lijepo sanjaš', autora Faruka Aganovića Jupija

Knjiga “Budi budan i kad lijepo sanjaš” autora Faruka Aganovića Jupija predstavljena je sinoć u Gornjem Vakufu-Uskoplju, a riječ je o autobiografskom djelu o djetinjstvu, odrastanju, životu i periodu u kojem je do izražaja došlo autorovo herojstvo u proteklom ratu, te o ljudima i običajima Skopaljske doline.

Djelo su prisutnima predstavili ratni reporter Akif Agić i novinarka Azra Karalić, istaknuvši kako je od neprocjenjive važnosti s historijskog aspekta Bosne i Hercegovine i gornjovrbaske regije.

U knjizi se mogu naći izuzetni lijepi opisi prirode ovih krajeva, ali i priče o nekim pomalo zaboravljenim ljudima i običajima Skopaljske doline.

Kako je ranije zapisano, knjiga je ovo koja nosi mnoge poruke u sebi, a upravo je sam naslov suština njezine pouke.

“Cilj ovog djela je bilo da se govori o našem bitisanju i opstanku na prostorima Skopaljske doline.Želio sam da pišem o historiji našeg kraja. Htio sam prenijeti jednu poruku o kojoj moramo voditi računa, a to je da se zlo može dogoditi i kada se najmanje nadaš, kada si, da tako kažem, u najljepšim snovima. Zato se moramo boriti protiv zaborava, kako nam se zlo nikada više ne bi ponovilo. Generacije koje dolaze moraju izvlačiti pouke iz ovakvih djela”, kaže Aganović.

Ova knjiga je, dodaje on, namijenjena svim generacijama, posebno onim mlađim, a posvećena je šehidima i poginulim borcima Armije RBiH koju su dali svoje živote za slobodu i jedinu nam domovinu.

“Ja sam kao pripadnik Armije RBiH branio naš kraj, zajedno sa mojim Bugojnacima, Gornjovakufljanima, Donjovakufljanima, Prozoranima, Jajčaninma… Uvijek sam afirmisao naše jedinstvo. Jer, vidio sam to, samo zahvaljujući toj kompaktnosti, jedinstvu, mi smo opstali na ovim prostorima. Samo jedinstvom svih patriota i danas možemo sačuvati našu zemlju. Da nije bilo Gornjeg Vakufa ne bi danas bilo Bugojna, i obrnuto, da nije bilo boraca protjeranih iz Donjeg Vakufa, Jajca, Prozora, njihovih brigada teško bi se bilo odbraniti od agresora. To je snaga na koju moramo računati, i to jedinstvo uvijek treba čuvati”, poručio je Aganović.

Faruk Aganović Jupi rođen je 1956. godine u Gornjem Vakufu, a već četiri decenije živi u obližnjem Bugojnu. Bio je član Patriotske lige BiH, a poznat je i po tome što je, peoznavši opasnosti agresije, prodao automobil kako bi mogao kupiti pušku. Kao borac i nosilac više komandnih dužnosti odigrao je važnu ulogu u odbrani srednje Bosne. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i “Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem”.

Bug.ba

Ovo su imena osoba koje je Vlada SBK primila za volontiranje

Na današnjoj sjednici Vlada SBK je, na osnovu prijedloga Komisije za prijem osoba za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa u kantonalne organe uprave, utvrdila listu kandidata sačinjenu prema teritorijalnom, nacionalnom i obrazovnom profilu.

Tako će u ovoj godini oko 250 mladih osoba sa područja SBK-a dobiti priliku da radi u kantonalnim i općinskim institucijama, te javnim ustanovama i preduzećima i tako steknu prvo radno iskustvo neopohodno za zaposlenje.

Listu uspješnjih kandidata možete pogledajte OVDJE

Novum.ba

FOTO: Kao šećer na kraju Bosne-njeno veličanstvo Raduša/Prava zimska bajka, i to ona baš kao iz priča

Srednja Bosna raspolaže sa sedam jedinstvenih ski resorta, ali posebno se izdavaja onaj najmlađi, nadomak Gornjeg Vakufa - Uskoplja, neotrkiveni i nesvakidašnji turistički biser i jedan od najljepših ski centara u regionu.

Samo dvadeset kilometara vožnje od grada do „radosne duše“, kako još nazivaju njeno veličanstvo, Radušu, kao šećer na samom kraju Bosne priuštit će vam već dovoljno razloga zašto baš za odmor izabrati Ski centar „Radušu“.

Prolazak kroz borovu šumu presvučenu u najljepše svečano bijelo odijelo, vrhunski je odmor za dušu i tijelo, ali ako ste mislili da ste već poslikali i snimili one najljepše zimske fotografije, prevarili ste, jer tek iza ugla, zapravo započinje ona prava zimska bajka, i to ona baš kao iz priča.

Ski centar „Raduša“ je kvalitetno opremljen skijaškom infrastrukturom, te je odličan izbor za početnike, rekreativce, ali i profesionalce, a jedna ski karta otključava „vrata“ svih ski liftova. Ukoliko volite daskanje na snijegu i freestyle, morate obavezno svratiti do ovog ski resorta u srednjoj Bosni, a djecu možete razveseliti baby ski liftom i stazom za početnike koji su potpuno besplatni za posjetitelje.

Skijaška karta, koja je poprilično povoljna (dnevna :25 KM, poludnevna: 20 KM) je vaša ulaznica u svijet zimskih sportova i zabave Ski centra „Raduša“, gdje vas očekuje desetak kilometara uređenih staza, ali će vas prvo ski lift dvosjed „Jezero“, koji je sa svojih 1800 metara dužine žičare najduži u BiH, odvesti do vučnica ski liftova Kiki i Katuni, gdje možete dalje uploviti u brojne snježne avanture.

Ono što je najvažnije istaknuti za sve ljubitelje zimskih sportova jeste to da će se sasvim sigurno kupljena karta potpuno isplatiti, obzirom da ćete imati priliku iskoristiti sve ono što ovaj ski centar nudi, i to bez velke gužve i dosadnih čekanja u redovima. Na nekim dionicama skijališta ćete imati osjećaj da je staza uređena samo za vas i da imate sasvim dovoljno prostora za različita manevrisanja na skijama ili snowboardovima, a onda će vas nekoliko skijaša ili snowboardera „u prolazu" prijateljski pozdraviti.

Parking je, ne baš tako velik, ali je besplatan i često popunjen, s tim da se uvijek nađe još jedno mjesto viška. I odmah, na samo nekoliko koraka od skijaške staze je i Motel „Pegasus“, glavno okupljalište svih posjtitelja, koji nudi 11 predivnih soba, te u ugodnom ambijentu restorana sa 200 mjesta, i ukusne tradicionalne slatke i slane delicije sa osvježavajućim napicima. Također, ukoliko ne posjedujete ski opremu, ni to vas ne treba brinuti, jer na ovom skijalištu imate sve što vam treba za savršen aktivan ili rekreativan zimski odmor.

David Herceg upravitelj Ski centra „Raduša“ je naglasio de je ova zimska turistička sezona po broju posjeta, ali i po količini sniježnih padavina najuspješnija otkako postoji ovo skijalište, te da ove godine, pored posjetitelja iz okolnih općina, imaju sve više gostiju i iz Banjaluke, ali i iz Hrvatske. Također, Herceg je istaknuo i to da od ove sedmice uz saradnju općinskih vlasti ponovo pokreću i školu skijanja za najmlađe.

Svi posjetitelji imaju priliku  na turističko-informativnom pultu Motela "Pegasus" dobiti sve potrebne servisne informacije, a za sigurnost i bezbjedno uživanje u zimskim sportskim aktivnostima brinu se i dežurne ekipe Gorske službe spašavanja i Hitne pomoći.

Osim po najdebljem sniježnom pokrivaču, koji se na ovoj planini dugo zadržava, Ski centar „Raduša“ je prepoznatljiv i po vrhunskoj zabavi i après-ski ponudi u restoranu Vidikovac, koji se nalazi na 1707 m n/v, sa kojeg se pruža očaravajući pogled na cijelu Uskopaljsku dolinu. Svake nedjelje, tokom zimske sezone posjetitelji imaju priliku uživati i u odličnoj zabavi uz lokalne DJ-eve.

Također, predivni Radušini predjeli u ovo doba godine, idealni su i za šetače, koji mogu uživati u bajkovitim pejzažima i prekrasnim umjetničkim djelima prirode, ali i u tišini i miru, daleko od gradske vreve i galame.

U nesvakidašnjoj zimskoj idili ovog srednjobosanskog ski centra, ove zimske turističke sezone, posjetitelji imaju priliku uživati samo vikendom, ali Herceg je nagovijestio i to da će ovaj ski centar od iduće godine, raditi i radnim danima, te da pripremaju različite novitete kako bi obogatili i unaprjedili turističku ponudu na ovom području.

Dakle, ukoliko želite iskusiti pravu zimsku idilu i doživjeti svoju sniježnu bajku, ne morate odlaziti na daleka putovanja, jer upravo jedan takav, savršen zimski resort vam je na dohvat ruke. Sve što trebate još znati, jeste to da je put očišćen i prohodan i da trenutno ima preko 100 cm snijega, što je sasvim dovoljno za pokretanje prave  čarolije.

Novum.ba

Članak Feđe Gudića objavljen u sedmičnom časopisu 'Stav'

U posljednjem broju sedmičnog časopisa „Stav“, objavljenog 24.01.2019. godine, jedan izuzetan članak potpisuje naš sugrađanin Feđa Gudić. Tekst prenosimo u cijelosti.

Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi

Piše: Feđa GUDIĆ

Jarbol je bio nekih petnaestak metara visok, zahrđao, iskrivljen, zarastao u visoku travu i okružen korovom zajedno s kesama odbačenog smeća koje su davale ne toliko ružan koliko žalostan izgled toj cjelokupnoj slici. S ostacima zastave na visokom jarbolu poigravao se vjetar, bacajući je čas na jednu, čas na drugu stranu kao neki mali ribarski brod u mraku i na pučini, onako napušten i sam. Brod s kojim se visoki talasi i namrgođeni vjetar poigravaju sve dok najveći od tih talasa zauvijek u svoj smrtonosni zagrljaj ne uzme brod i povuče ga prema dnu.

U blizini jarbola bila je i jedna mala spomen-ploča onima kojih danas nema, a, opet, onima bez kojih ni mi danas ne bismo bili tu. Rukom sam dodirnuo spomen-ploču s imenima svojih poginulih saboraca, zatvorio oči i pomolio se za njihove duše. Pomolio sam se za duše mojih saboraca koji su život dali za ovu zastavu, za ovu zemlju i domovinu. Nedaleko od spomenploče bila je i jedna drvena klupa bez naslonjača s četiri željezne noge zarobljene u betonu, kao nijemi svjedok jednog teškog prošlog vremena.

Sklonio sam prašinu s drvene klupe, sjeo i pogledao zastavu. Iako pocijepana i skoro mrtva, zastava se još uvijek nije predavala. Vjetar je bio uporan i napadao je sa svih strana, ali ona, iako ranjena, uspješno je odolijevala. U njoj je proradio onaj bosanski prkos i ponos kojim smo svi u ratu bili zaraženi. “No pasarán” je bila parola ove zastave, parola nas koji smo branili ovu zemlju. Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi.

Gledao sam u zastavu i počeo sam osluškivati. Znao sam da će mi vjetar kad-tad donijeti vijesti od nje. “Znaš li da su svi moji heroji mrtvi”, šapnu mi vjetar ono što mu je zastava rekla. “Znaš li da više nemam nikoga, da sam zaboravljena i ostavljena na milost i nemilost hladnim vjetrovima i olujama”, ponovi vjetar riječi zlatnih ljiljana.

“Znam”, rekoh tiho. “Znam i da nisi jedina, mnogi koji su se borili s tobom danas se osjećaju tako, napušteni, izdani, pogled u njihovim očima skoro je ugašen. Znam i da patiš, znam i da si razočarana, ponižena. Znam i za tvoj pogled kojim svaku noć gledaš zvijezde na nebu tražeći neki znak da nisi sama. Znam i da pričaš s mrtvima, sa svima onima koji su život dali za ovu domovinu jer jedino oni čuju ono što im govoriš. Mrtvi danas jedino znaju slušati. Znam i da čuješ korake koji odjekuju u noći, teške korake svojih saboraca jer njihove duše nisu od plastelina pa da ih tuđe ruke oblikuju onako kako to njima odgovara. Znam i da nema stida na licima onih koji su te izdali i prodali. Sve znam.” Ušutio sam.

Ponovo sam pogledao prema zastavi, ali nije bilo odgovora. Između mene i zastave stajao je samo tamni ponor pun neke zaglušujuće tišine. I dalje sam gledao ostatke zastave za koju smo svoju krv bez pogovora dali a da nikad nismo tražili ništa zauzvrat. A onda, odjedanput vjetar ponovo progovori ono što mu je zastava rekla.

“Sjećaš se kad si prvi put u ratu dobio maskirne hlače i prsluk koji ti je bio prevelik i pogleda svoje mati kad si na glavu stavio beretku na koju ti je ona ušila amblem sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine, svoje jedine domovine? Sjećaš se kad si u akciji oslobađanja grada izgubio tu beretku, niko od tebe nije tužniji bio? A, opet, kad ti je tvoj najbolji prijatelj samo dan prije nego će i sam poginuti vratio tvoju beretku koju je u onoj gužvi i ratnom metežu pronašao i prepoznao tvoje inicijale na njenoj unutrašnjoj strani? Sjećaš li se svoje sreće u tom trenutku? Sjećaš li se tuge u pogledu svoje majke svaki put kad si odlazio i sreće svaki put kad bi otvorio ulazna vrata njene kuće? I pogleda svog oca, kad si trebao ići na položaj, oca koji nikad ništa nije govorio, samo bi mu zadrhtala donja usna, a ti bi osjetio njegovu tri dana staru bradu kako podrhtava na svom obrazu i čvrsti muški zagrljaj, jer je znao da je to možda zadnji put da te vidi živog? A ti si pokušavao ostati smiren zbog njih iako je u tebi sve vrištalo.

Sjećaš li se kad si prvi put vidio svoju izgorenu kuću, onako natopljenu kišom i ostacima vatre koja je u trenu izbrisala sve što si imao? Sjećaš li se mladih lica svojih saboraca, njihovih snova i nadanja, i djevojke iz tvoje ulice, ulice koja se naslanjala na rijeku, njenih krupnih crnih očiju boje mraka s tavana i toplih rukavica koje ti je dala da te griju umjesto nje u hladnim noćima? Sjećaš li se boje njene krvi pomiješane s prašinom kad je granata pala u njeno dvorište? Sjećaš li se vriska svojih zatvorenih usta i ugašenog sjaja u njenim tamnim očima? Sjećaš li se ovih zlatnih ljiljana koji su značili i život i smrt istovremeno? Život, jer samo živi mogu pamtiti, a smrt ionako nije kraj. Znam da se sjećaš jer ta sjećanja dio su tebe, ta sjećanja ti si sam. Znam da se sjećaš i ove zastave i ljiljana koje ste ti i tvoji saborci postavili u oslobođenom gradu. Znam da se sjećaš, jer pogled svojih saboraca ne možeš zaboraviti, to je isti onaj pogled pun ponosa i prkosa istovremeno, pogled koji i ti još uvijek imaš.

Sjećaš li se pogleda starih i prognanih koji napuštaju svoja ognjišta i zakletve koju si dao pod istom ovom zastavom? Znam da se sjećaš, jer znam sve o tebi, svaku tvoju misao, svaki plan koji si pravio, svaku strast kojom si okružen bio. Znam i za nemir koji ti se svaku noć podvlači pod kožu i ostaje tu još dugo vremena. Znam i da se danas osjećaš kao da plivaš s džepovima punim kamenja i da nikako ne možeš da se održiš na površini. Znam i da tvoje ruke nemaju više koga da miluju. Ali znam da si bio i ostao dobar čovjek. Znam i da voliš ovu zemlju na ovom brdovitom Balkanu, znam da voliš i sve njene ljude i da si ljude uvijek dijelio samo na dobre i loše, a ne po nacionalnosti ili nekoj drugoj pripadnosti, jer drugačije i ne znaš, tako si odgojen i tako ćeš i ti odgojiti svoju djecu. Znam da voliš sve dobre i loše strane svoje domovine, jer samo se tako ona može voljeti, bez ikakvih uvjeta i zahtjeva, bez ucjena i koristi.

Znam sve o tebi, sve strahove i nadanja, sve snove i noćne more koje si imao i koje ćeš tek imati. Ali znam i da nisi sam i to nikad nemoj zaboraviti. Nikad. U mojoj sjeni, u sjeni ove zastave, u sjeni ovih ljiljana stajale su patriote kad je najteže bilo, u sjeni ove zastave opet će stajati ako ikad bude potrebno. Radije bih da umrem nego da izblijedim iz sjećanja svih onih koji su bili sa mnom kad je najteže bilo.”

Ja sam samo slušao i šutio. Rukama sam se držao za klupu, a oči su mi bile prikovane na ostatak zastave. Da sam imao suze, zaplakao bih, ali na ovim suhim obrazima više ni suza nemam.

A onda zastava ponovo šapnu vjetru i on nastavi: “Krivi smo jer volimo ovu zemlju, jer smo u ratu krv dali za ovu jedinu domovinu. Krivi smo jer smo u miru šutjeli i jer su nas laktovi licemjera skoro izgurali iz naše zemlje. Krivi smo jer smo pogled spuštali iako smo trebali uzdignute glave hodati, kao što smo uvijek hodali. Orwell je jednom rekao da onaj ko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. I upravo zato što je naša prošlost satkana od zlatnih ljiljana, tu prošlost ne smijemo zaboraviti, smijemo je samo ostaviti u amanet generacijama koje dolaze, generacijama koje će biti ponosne na nju, generacijama koje će graditi još bolju budućnost, zajedno sa svojim i komšijama i susjedima, sa svima onima koji vole ovu zemlju.

Ova zemlja ne smije postati zemlja podobnih, budući da to nikad u svojoj prošlosti nije ni bila. Jer niko od njih ne zna za bol na dnu naših duša, bol koja otkriva naše pravo lice. Borba za ovu domovinu nije se vodila samo u ratu i u rovovima, ona se vodi i danas, u miru. Ova borba u miru isto je tako teška, dugotrajna i zahtijeva odricanje. Danas se ta borba vodi za bolju budućnost ove zemlje, za bolje i kvalitetnije obrazovanje, bolja radna mjesta, za našu djecu i unuke koje ne želimo gledati preko Vibera i Skypea jer odlaze u neke tuđe zemlje. Zato je ova borba teška koliko i ona u ratu, jer i ovdje se radi o opstanku, opstanku onih koji dolaze za nama, opstanku naše domovine, jer mi drugu nemamo i ne želimo.

Kao i svaka borba koja se vodi za ispravne i pravedne ciljeve, tako i ova borba zahtijeva žrtve. Ali, bez obzira na veličinu žrtve, nikad ne smijemo odustati od naše jedine domovine. Najgore je učiti na vlastitim greškama, a mi izgleda znamo samo tako da učimo. Ova je zemlja uvijek bila kusur u rukama velikih, uvijek su se otimali za nju, ne zato što je vole nego zato da naude onima drugima. A mi smo je uvijek voljeli zbog nje same, zbog njenih predivnih brda i ravnica, zbog sjaja u očima koji svaki od tvojih sinova i kćerki ima kad neko samo spomene tvoje ime. Ne smijemo dozvoliti da nam ratna prošlost određuje sadašnjost ili budućnost, ali, isto tako, tu istu prošlost ne smijemo ni zaboraviti. Jer, zaborav je gori od smrti.

Nažalost, zbog situacije u kojoj se danas nalazimo, zbog sveopćeg sivila kojim smo okruženi, skoro da smo postali ravnodušni, letargični, bezosjećajni i, najgore od svega, zaboravni. Počeli smo zaboravljati, a to je možda i najveći grijeh. Skoro da smo zaboravili hiljadugodišnju prošlost ove zemlje, skoro da smo zaboravili ko smo bili i ono što tek trebamo biti. Postali smo sve ono što zapravo mrzimo i zbog toga je ustvari ovo borba protiv te ravnodušnosti, borba protiv zaborava, za našu zemlju, državu, našu jedinu domovinu, jer mi druge domovine nemamo, niti je želimo. Ova se zemlja ne ostavlja nikome u amanet osim našim sinovima i unucima. Jer, mi nismo zaboravili kako se stvarno zoveš.

Nismo zaboravili ni tvoje bitke, ni tvoje ožiljke, tvoju patnju. Nismo zaboravili ni ko te je izdao. Nismo zaboravili ni tvoju hrabrost svih ovih godina. Nismo zaboravili ni tvoju ljepotu, ni tvoj miris koji vjetar u daljinu nosi. Nismo zaboravili ni naše pretke koji su hodali ovim stazama, stazama koje tek čekaju tvoje potomke da se pojave na njima. Nismo zaboravili ni ova brda ni planine koje te stoljećima čuvaju u svom čvrstom zagrljaju. Ni ove nestašne i neukrotive rijeke od prvog dana zaljubljene u tvoje obale. Ovo je naša zemlja, naša domovina sa svim svojim manama i vrlinama i samo mi koji smo tvoji možemo da te kudimo, i samo ti koja si naša možeš da nas opominješ. Ali niko drugi ne smije ni da te ružno pogleda, niko i nikad, jer ti si naša i mi smo tvoji, isprepleteni i povezani nevidljivom bosanskom niti, od prkosa i ponosa satkanu, zauvijek. Ovo je danas ustvari borba ne samo za našu domovinu nego i za spas naših duša”, reče vjetar ono što mu je zastava šapnula i ponovo ušuti.

Tišina je na prepad zauzela položaj koji je stajao između nas. Lagano sam ustao s drvene klupe i otišao duboko u noć, u glavi mi je bio haos, trebala mi je duga šetnja da mi se misli razbistre. Znao sam da se to moja podsvijest poigrava sa mnom i mojim mislima, sa zastavom i njenim glasnikom vjetrom, ali nisam se mogao otrgnuti osjećaju da je istina sve što mi je rečeno. Istina nikad nije bila dvolična, ona samo ostavlja gorak ukus u ustima. I kao ruka starca koja miluje svog unuka, dok mu priča o precima, onako izborana i gruba, a opet nježna i mekana istovremeno. Istina nije ništa drugo nego podsjetnik i svjetionik da nam i u najmračnijoj noći pokaže pravi put. Napokon sam znao šta trebam uraditi.

Danas jarbol ponosno stoji sa zastavom koja više nikad neće biti pocijepana. Trava je pokošena, sve je čisto i uredno. Spomen-ploča poginulim borcima bila je podsjetnik prošlosti, ali i garant budućnosti. Čak je i klupa dobila naslonjač. Zastava se vihori na vjetru, ponosna, baš onakva kakva bi i trebala biti. Nikad više nećeš biti ostavljena i sama, nikad više nećeš biti ponižena. I to je obećanje, obećanje nas koji smo bili u tvojoj sjeni, ali i onih koji dolaze za nama. Jer, kada počnemo zaboravljati značenje ovih imena na spomen-ploči, značenje ove zastave i svih onih koji su svoje živote dali za ovu zemlju i sami ćemo biti zaboravljeni. A biti zaboravljen gore je od smrti jer smrt nije kraj, ali zaborav jeste.

Vjetar mi opet šapuće ono što zastava ponovo govori: “No pasarán. No pasarán za sve mrzitelje ove zemlje na brdovitom Balkanu, no pasarán za sve one izdajnike koji nikad nisu mogli podnijeti sjaj kojim si obasjala tamu, no pasarán za mržnju jer ova zemlja nikad nije bila niti će biti zemlja mržnje.” No pasarán.

Mladić iz Prozora proglašen herojem norveške industrije

Haris Jašarević radno je angažovan u jednoj od najvećih norveških firmi koja se bavi proizvodnjom slatkiša i grickalica gdje radi kao inženjer i voditelj projekta za automatizaciju i robotizaciju fabrike.

Početak 90-ih godina prošlog stoljeća rezultirao je mnogo čime, čega se normalan čovjek gnuša i s nelagodom prisjeća, barem kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Tako su se mnogi njeni stanovnici, silom prilika, obreli i gnijezdo svili svuda po svijetu, nerijetko i u zemljama za koje do jučer nisu ni znali da postoje. I tamo gdje su se nanovo ugnijezdili, počeli su nanovo da žive. Privikavanje na novu sredinu, prijeki pogledi domaćina, učenje jezika, nerijetko mučna borba za komad hljeba i svoje mjesto pod suncem, uz cjelokupan proces integracije u novu sredinu samo su dio puta kojim su mnogi morali proći.

Prvi na masteru robotike

Jedan od takvih je i Sulejman Jašarević iz hercegovačkog gradića Prozora. Njega je već spomenuti nesretni period 90-ih godina preko Hrvatske odveo čak u daleku i hladnu Norvešku. U Hrvatskoj mu se 1993. godine rodio i sin Haris, koga ostatak životnog puta vezuje upravo za ovu skandinavsku zemlju. Međutim, iako je riječ o mladom čovjeku koji bi, rekli bismo, tek trebao da se ostvari i pokaže šta i koliko zna i umije, upravo je Haris jedan od svijetlih primjera potencijala, predanosti i, u konačnici, uspjeha karakterističnog za mnoge mlade ljude iz Bosne i Hercegovine koji se dokažu i potpuno afirmišu van njenih granica.

Haris Jašarević je proteklih dana mladić o kome su u norveškim medijima jako puno piše i govori, i to sa velikim razlogom. Naime, još 2017.godine, Haris je uspješno okončao master studij na Univerzitetu u Haldenu. Sam odabir mastera, ali i činjenica da je, u tom smjeru, bio prvi student koji se odlučio za takvo nešto, još tada su privukli pažnju. Radilo se o smjeru robotike. Tema Harisovog master rada bio je patent koji je još uvijek u fazi publiciranja i o kome će se zasigurno čuti nešto više.

Naravno, kako to obično biva u naprednim i razvijenim zemljama, Harisovo znanje i sposobnost nisu ostali samo mrtvo slovo na papiru. Vrlo brzo je dobio priliku da se zaposli i svoje ideje i vizije pretoči u praksu. Radno je angažovan u jednoj od najvećih norveških firmi koja se bavi proizvodnjom slatkiša i grickalica. Radi kao inženjer i voditelj projekta za automatizaciju i robotizaciju fabrike. Znanje sa master studija ugradio je tako što je za samo godinu dana u pogon uveo nekoliko robota i mašina koje su, s jedne strane, smanjile broj radnika a, s druge, značajno poboljšale i unaprijedile proizvodnju. Jasno, na taj način je već skrenuo pažnju javnosti na sebe i dao do znanja da itekako ima šta da pokaže i ponudi.

Ni Univerzitet u Haldenu nije ostao imun na Harisov uspjeh. Prateći razvoj situacije, iskoristili su prvu priliku i ponudili mu angažman, te pored poslovnih obaveza u firmi, Haris vrlo uspješno radi i kao predavač na svom univerzitetu. Predaje na predmetu „Primjenjena robotika“

Sistematsko praćenje talenata

Jedna od karakteristika razvijenih i prosperitetnih zemalja ogleda se i u tome što organizovano i sistemski prate ljude koji u određenim oblastima mogu dati značajniji doprinos, rukovođeni motom da je čovjek najbolji resurs. Tako je i u Slučaju Norveške. Tamošnji Institut za tehnologiju (NTI), organizuje takmičenje kroz koje bira najuspješnijeg pojedinca kome na kraju pripadne laskavo priznanje "Heroj norveške industrije“. Takmičenje se sprovodi na nivou cijele države a stručni žiri sačinjavaju renomirana imena norveške industrije.

Takvo takmičenje organizovano je i za minulu 2018.godinu. U najužem izboru je ostalo šest kandidata koji su predstavljali projekte i firme u kojima rade. Među njima se našao i Haris Jašarević. Ipak, njegov izbor u uži krug kandidata za priznanje bio je poseban iz barem dva razloga. Haris je bio ubjedljivo najmlađi od svih preostalih kandidata, a i vremenski period od svega godinu dana koliko je bilo potrebno da patentira svoje zamisli i dokaže se kao budući potencijal.

Za žiri nije bilo dileme pa je donesena očekivana odluka: Heroj norveške industrije za 2018. godinu je Haris Jašarević.

Nesumnjivo je da će mu laskavo priznanje biti samo dodatni motiv da se dalje dokazuje i unaprijeđuje ambijent u kome djeluje. Sa znanjem kojim raspolaže, te energijom i predanošću koje ga krase, očekivati je da je riječ samo o početku blistave karijere koja stoji pred ovim mladim čovjekom.

A šta da je ostao ovdje?

Ako je tačno da iza svakog uspješnog čovjeka, stoji uspješna žena, onda vrijedi spomenuti i to da se Haris prije dvije godine i porodično skrasio, oženivši Zerinu, djevojku iz Prozora koja se, nakon perioda adaptacije i učenja norveškog jezika, tek upušta u poslovni svijet Skandinavije i koja će, bez imalo sumnje, biti samo dodatna podrška mladom Jašareviću na putu ostvarenja njegovih ciljeva i ideja.

Šta bi se desilo da je, kojim slučajem, Haris ostao u Bosni i Hercegovini? Da li bi došao do izražaja i iskazao svoj potencijal? Da li bi bio prepoznat na način na koji to doživljava u Norveškoj? Premda se odgovori samo od sebe nameću, možda i nije prilika baviti se njima, barem ne ovaj put. Umjesto toga, umjesnije je iskoristiti priliku i iskreno čestitati ovom mladom čovjeku i poželjeti da ga prati dobro zdravlje.

A ako se po jutru dan poznaje, ni uspjeha neće faliti.

Al Jazeera

VIDEO: Eminovim medvjedima stigli volonteri i omiljena hrana, bosanski ćevapi

Emin Ljutić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja punih 13 godina hrani dva medvjeda kojima je dao imena Gvido i Laka. Sa Lakom je čak spavao u krevetu osam mjeseci, davao mu hranu humanu i mijenjao pampers pelene jer je bio bolestan. Vodio ga je i pedijatru da bi danas Laka težio 250 kilograma. Gvido je težak preko 400 kilograma. Vodio je Emin i sudske parnice protiv Države jer su mu inspektori htjeli oduzeti medvjede i eutanazirati ih. Zahvaljujuči odvjetnicima dobio je spor na sudu a medvjedi će ostati kod njega dok kanton Središnja Bosna ne napravi azil za životinje. Međutim jako se obradovao kada su mu na vrata pokucali volonteri. Jedna djevojka, nezaposleni mladić i zaposlenik koji godišnji odmor provodi kod Emina hraneći medvjede.

-Iznenađen sam da su nakon trinaest punih godina stigli volonteri da mi pomognu hraniti medvjede i čistiti im brlog. Kao što je poznato medvjedima sam ustupio svoju kuću a ja stanujem u jednoj ljetnoj kućici. Trinaest godina nisam na odmor otišao zbog medvjeda. Nisam ih imao kome ostaviti da brine o njima. Svoju minimalnu penziju trošio sam na hranu za njih. Istina još uvijek mi pomažu susjedi i komšije. Donose meso iz klaonica, jabuke iz voćnjaka, hljeb iz pekare itd. Evo imam hrane za njih za cijelu gosdinu. Ne daj Bože da se razbolim neće ostati gladni”. govori Emin za Flash.ba.

Suad Pandur godišnji odmor provodi pomažući Eminu oko medvjeda.

-Volim životinje a vidim da je i Emiu sve teže brinuti o njima. Zašto mu ne bih pomogao. Dnevno provedem dva do tri sata ovdje i odlično se osjećam”, govori Suad.

Ilko Jurina je nezaposlen. Vrijeme provodi pomažući Eminu.

-Ljepše mi je i korisnije ovdje kod Emina nego da vrijeme provodim po kafeima i kladionicama. Ovdje se odlično osjećam jer pomažem nemoćnim životinjama”, govori Ilko za Flash.ba.

Volonteri su donijeli hranu za medvjede ali i domaće travničke ćevape. Bez razmišljanja Emin otvara vrećicu i nudi prvo Gvidu a onda Laku.

-Ćevape obožavaju.Najviše vole s lukom. To sam primijetio prije tri godine. Vodio sam ih u grad Gornji Vakuf-Uskoplje. Iz obližnje ćevabdžinice širio se miris ćevapa. Toliko su se uzbudili da su sami krenuli u ćevabdžinicu. Naručio sam im dvije velike porcije koje su oni “otresli” sa apetitom. Nakon toga dobili su kolu i od tada im je to najdraža hrana”, govori nam Emin dok volonter Suad Laki nudi veliku smrznutu pastrmku.

Društvo, odnosno vlast bi trebala napraviti azil za medvjede jer nisu samo kod Emina zatočeni madvjedi. Ima ih najmanje pet u kantonu Središnja Bosna. Pored toga Eminu je 70 godina i obveze oko medvjeda sve mu teže padaju. Uskoro će mu kako kaže doći i Rusi na volontiranje. Možda oni osmisle kako Laku i Gvidu trajno usrećiti.

Srećko Stipović/Flash.ba

VIDEO: Ilija Jurina iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja pronašao svemirski kamen?

Ilija Jurina iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja više od četiri godine čuva kamen neobičnog izgleda i sastava. Pronašao ga je slučajno u obližnjoj šumi dok se vozio sa kolegom. Jednostavno svjetlucanje kamena privuklo mu pozornost.

-Rekao sam kolegi da zaustavi automobil kojim smo se vozili. Izašli smo i došli do velikog panja drveta iz kojeg je ovaj kamen samo malo virio. Uz pomoć sjekire i naših ruku uspjeli smo kamen izvaditi iz panja. Evo ga kod mene već petu godinu. Nezaposlen sam i nisam uspio doći do informacije je li zaista riječ o meteoritu ili nečemu drugom. Rado bih ga prodao ako vrijedi nešto novaca”, govori Ilija za Flash.ba koji volontira kod Emina Ljutića hraneći medvjede.

Emin Ljutić dodaje: ”Dolazili su ovdje Kinezi istraživali ima li zlata. Ovdje u mojem ribnjaku vadili su šljunak i ispirali ga. Tada im je Ilija pokazao ovaj neobični kamen na što su oni odgovorili da im je zaista nevjerojatan i da takvoga ili sličnoga nikada nisu vidjeli iako se godinama bave eksploatacijom raznih ruda”, govori Emin.

Ilija tvrdi da ljudska ruka nije mogla toliko duboko kamen utjerati u panj nego da je to samo stiglo iz svemira.

Također govori kako magnet ne može privući kamen i da to nije željezo. Što je od svega točno trebala bi utvrditi struka, odnosno nauka analizom kamena. Ako se potvrdi da je riječ o meteoritu teškom 780 grama koji je na šumu u Gornjem Vakufu-Uskoplju stigao sa mjeseca ili nekog drugog planeta sunčevog sustava Ilija bi mogao bezbrižno čekati starost.

Srećko Stipović/Flash.ba

Priključi se za RSS feed