Mujo Adžemović nagrađen na Konkursu za kratku priču u povodu Dana općine Donji Vakuf

Mujo Adžemović Mujo Adžemović

U Centar za kulturu, informisanje i sport Donji Vakuf u sklopu Programa obilježavanja 14. septembra – Dana općine Donji Vakuf objavila je  konkurs za kratku priču.

Cilj je da se pored redovnih programskih sadržaja obilježavanja Dana općine Donji Vakuf aktivno radi na promociji pisane riječi talentovanih autora i na taj način ostvari doprinos unapređenju kulture stvaralaštva na području općine Donji Vakuf.

Tema konkursa bila je slobodna. Najuspješnija nagrađena priča „ Sasvim običan dan“   Muje Adžemovića iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Nagrada za najbolju kratku priču iznosi 200 KM. Nagrađenu priču možete pročitati u nastavku:

Sasvim običan dan

Ona se nemirno prevrće na lijevoj strani kreveta. Sparina se kao promiskuitetna srednjovječnost lagano, tiho, i sa krivnjom uvlači kroz dva širom otvorena prozora, ali i kroz vrata sa suprotne strane. Zvanično je – danas, jula desetog, promaha se uhvatila noge! On je gleda kako spava, kako se njen san bori sa okolnom fizikom i kako to sve izgleda ljepše od Vivaldijevog proljeća. To je jedino doba dana da spokoj, višesatni spokoj, ulazi u njihov mali stan…

Jutro je. Ono se na vakufskim cestama prvo očitava po dvojici starijih komunalaca. U hijerarhiji svitanja naše čaršijice prvo se čuje metla, pa grane sunce. I tako krene…

On je već odavno na trpezarijskoj stolici, ispija jutarnju kafu, crnu, bez šećera, i broji preostalu crkavicu. Na stolu je i Drina, zidarka. U Bosni prvih deset dana mjeseca prođu. Drugih deset se vuku. Trećih deset pužu. Danas je početak ovih drugih. Finalna cifra sa stola govori da će i ovo biti još jedan mjesec za preživjeti. Iz Drine se izvija kotlinski krivudava linija. Ona, plavičasta i gusta, grabi ga plafonu kojeg su planirali okrečiti ove godine…

Ona se budi. Još uvijek snena, bez papuča na nogama i sa šnalom u kosi, prilazi njemu i obmotava mu se oko vrata, kao malo teži i malo življi lančić. On uzvraća svojim mršavim, potamnjelim rukama. Tišina. U toj tišini, njegov prsten je sve što svijetli…

Rastali su se na izlaznim vratima haustora. Garsonjera je ostavljena na nemilost julskom zvizdanu, a oni odlaze prema svojim poslovnim sudbinama. On radi u metal industriji na samom kraju grada. Tu je po prvi put u životu naučio šta znači riječ emulzija, kako se vadi špena iz oka i koliko je treća smjena zapravo duža i mučnija od prve dvije. Ponekad, kada sjedi na pauzi s kolegama s kojima i ne priča nešto mnogo, prisjeti se srednjoškolske knjižice. Mislima pretura po pročitanim lektirama, osvojenim takmičenjima, silnim brigama o prosjecima. Kako je završio ovdje? Da li zaista i on vrijedi onoliko koliko vrijede i njegove kolege koje se čine sretnima, pričaju vulgarno jeftine viceve i u pauzama puštaju isključivo treš od muzike?

Ona radi u mesnici. Tamo postoje dobri i loši dani. Dobri su oni iza pulta, na dane daleko od pijace, kada narod izričito poseže sa faširanim mesom iz refuze. Loši su oni iza daske, sa satarom. Pijace i teletine s kostima. Tada joj ruke traže utočište u vodi, hladnoj vodi. I dugometražni mir… U tom miru, i ona se prisjeća, mature, svoje crvene haljine i visokih potpetica. Prisjeća se i njega, koji joj je još mnogo prije tog dana bio pratnja. I ljubav. I pratnja. I ljubav. Kako je dospjela ovdje? I zašto joj ruke, njoj, miss onako važne mature i ljupkoj djevojčici sa vječitom šnalicom, sad hronično smrde na sirovo meso..?

Kasno popodne. On baca nogu pred nogom, smišljajući kako ukrasti julu ono što mu je od dana preostalo. Nije zadovoljan svojim životom, ali nju ne bi mijenjao. Zna da za nju živi, da za onih par sati nad njenim usnulim bićem radi.

Ona ga nazire pred starim hotelom i čeka pored haustora. Taj omanji ritual, onih nekoliko koraka pred ulazak u garsonjeru, pobjeđuje svaku realnost. To je momenat u kojem duša dušu okrijepi, iako tijelo pati od svakojakih rana odlazećeg radnog dana. On stiže, ljubi je u čelo i obmotava svoju desnu ruku oko njenog vrata. Ona je nestrpljiva, migolji se u tom obruču i gleda ga staklasto sjajnim očima. Atmosfera dolazi do usijanja. Ključ je u bravi. Jedan potez do otvorenih vrata.

-Trudna sam.

U hodniku potrošene garsonjere juli ostade pobijeđen.

Radiodonjivakuf.com.ba


Komentari objavljeni na web stranici GornjiVakuf-x.com ne održavaju stajalište Uredništva web portala. Svaki uvredljivi komentar ce biti trajno izbrisan. Da bi ste mogli komentarisati morate biti prijavljeni sa facebook nalogom.
na vrh