Amna Brica: 'Priča o Srebrenici'

Amna Brica, je sedamnaestogodišnjakinja iz Gornjeg Vakufa, koja svoje emocije najbolje izražava kroz pisanje. Svake godine svoju tugu zbog žrtava u Srebrenici pretoči u novi tekst.

SREBRENICA

Ispričat  ću vam priču  o Srebrenici. Sigurno ste već  čuli sve  o tome. Čuli ste da su tu suze i sječanja osnovni motivi. Čuli ste da su tu najtužnije majke. Čuli ste da je to besana zemlja. Čuli ste da tu nema  dječje radosti. A sigurno ste čuli i za onaj broj "8372".

Postavite sebi  pitanje  kuda ide ovaj svijet kada su se na tako  divlji način istrgnuli ljudski životi.

Je li  ovako počinje mir?

Da li ovako  prestaje  rat?

Kada utihne buka oružja a do neba se  čuje majčin  vrisak.

Od tada vrijeme  kao da je stalo. Svakim danom gledaš smrt  u oči. Ali ovog 11.jula ne možeš a da ne zaplačeš kada  ugledaš tu sliku.

Je li  vam srce na miru kada čujete jecaj majke na mezaru? Osmijeh  malog djeteta kada pronađe kosti svoga babe, a onda ih suzama okupa? Je li vam srce na miru kada vidite kako sestra doziva brata, kako mu priča  da nema smiraja otkada nema bratske ruke?

Je li ti srce na miru prokleti  čovječe?

Kakav si to kada si tako smjelo ugasio djetinjstva i prekinuo živote?

Za tebe krvniče, oprosta i zaborava  nema.

Ti znaš, oholi silniče, da je Srebrenica tvoj poraz.

Reklo ti je to lice djeteta dok si mu život oduzimao. Živo je to dijete, ali ti to ne znaš. Živa mu je duša i osjećaju  je oni koji se uplakani na sedždi mole.

Ne halalite ljudi život  bez sunca  i radosti.

Ne halalite iščupanu dušu i otvorenu ranu.

Ne halalite osušena usta i noći bez sna.

Ne halalite kuću bez živog ognjišta, smijeha i mladosti.

Ne halali majko što ne znaš ko  je više mrtav. Ti majko, što dunjalukom kosti djeteta  skupljaš.., ili on, tvoj sin, dječak srebreničke kaldrme od bijelih nišana skrojene.

Na crnoj zemlji prkosno stoji mladić, u tišini osjećajući govor duša koje ne umiru. Tu gdje oni stadoše za stopama blistavim, prati im tragove. Nada se nekom boljem sutra. Nadajmo se svi da će se pronaći  i posljednja kost mrtvog  čovjeka i da se ovo nikada i nikome ne ponovi.

Srebrenica živi i danas. I živjet  će još dugo godina. Dok bezdušni smrtnički umovi svakim danom sve više gube nadu, Srebrenica  ostaje. Ostaje  kao najveći pokazatelj  onoga: ,,Ovdje se umire da bi se živjelo."

Pomoli se danas čovječe, ne daj zaboravu ovaj zločin jer nema te presude koja će vratiti  neki normalan život, disanje punim plućima i radost  majke.

Nema te politike koja će vratiti ubijeno dijete.

Sjećanja nikada neće izblijediti. Hiljade bijelih nišana danas su podsjetnik da nikada ne smijemo zaboraviti.

Živa je i živjet će zauvijek, moja, tvoja  i naša Srebrenica.

Više...

Amna Brica: „Srebrenica“

Amna Brica, je šesnaestogodišnjakinja iz Gornjeg Vakufa, koja svoje emocije najbolje izražava kroz pisanje. Svake godine svoju tugu zbog žrtava u Srebrenici pretoči u novi tekst.

Srebrenica!

8372.. Dugo godina ćemo se sjećati ovoga broja.
Dugo godina u našim očima živjet će slika uplakane majke i ubijenog djeteta.
Zar ne znaš čovječe koliko je težak današnji dan, ovaj 11.juli.
Srce da ti pukne od jecaja i tuge.
Odzvanjati će Srebrenica.
Ali šuti, danas samo šuti.
Sjeti se onih čiji se život davno ugasio.

Nije lahko početi priču o zemlji suza.
O zemlji kojoj je uništeno toliko toga.
Uništeni su snovi, mladost i nade.
Ali Srebrenica živi. Živi i danas, svaki bijeli nišan svjedok je da je živa.

I reci mi sada čovječe, zar je majka zaslužila da svake godine živi u nemiru, da traži kosti svoga djeteta. Da nema sna i da čuje samo krik njenog najmilijeg.
Reci mi čovječe je li dijete dužno da danas šapuće na očevom tabutu, da tiho plaće i sićušnim rukama grli svoga babu?
Šta ti je bolan dijete krivo, da ga odvojiš od roditeljske ljubavi, od sretne mladosti.
Zar da cijeli život živi  u sjećanjima?
Stoljećima će odzvanjati jecaj, bol i patnja.
Stoljećima ćemo imati sliku uplakanih očiju i  krvavih dana.

Niko nije htio da čuje, a čulo se.!
Itekako se čulo.
Čuo se vrisak do neba, čula se molitva, čuo se plač tek rođenog djeteta i suze uplašene majke.

Ne možeš ovo zaboraviti. Nema te presude ni dokumenta koji će vratiti osmijeh na zauvijek tužna lica.

Od tada, od tog prokletog genocida, ljudi žive u snovima i nadama da će jednoga dana sresti svoje voljene, ali ne onako ranjene i krvave već nasmijane i sretne.

Do tada će im u snovima trčati u zagrljaj, tražeći spokoj u nekome ko ih sretan s neba posmatra.

Zaborava nema. Živjet će slika ubijenog djetinjstva i mrtve sreće.
Živjet će bijeli nišani, a tako će živjeti i Srebrenica, jer bar pod zemljom čuva mrtve generacije. Od male bebe do starog djeda.

Čuvaj se Srebrenico!
Danas se ovdje umire da bi se živjelo.

Više...
Priključi se za RSS feed