EKSKLUZIVNO: Džemaludin Latić piše za gornjivakuf-x.com Istaknuto

EKSKLUZIVNO: Džemaludin Latić piše za gornjivakuf-x.com Džemaludin Latić

Portal gornjivakuf-x.com vam s ponosom donosi tekst prof. dr. Džemaludina Latića, jednog od najvećih živih pisaca Bosne i Hercegovine, rodom iz Pridvoraca, Gornji Vakuf.

Iz prebogate biografije našeg Džemaludina, izdvajamo da je završio Fakultet islamskih nauka i  Filozofski fakultet u Sarajevu. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 1999. godine na temu „Stil Kur'anskog izraza“.

Zbog islamskih aktivnosti proveo je u zatvoru tri godine od 1983. do 1986. godine. Bio je zamjenik glavnog urednika u novinama „Preporod“, a pokrenuo je  bio glavni urednik u listovima „Muslimanski glas“ i „Ljiljan“. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Svjetskog društva muslimanskih pisaca sa sjedištem u Rijadu.

Uvaženi profesor Latić  je ekskluzivno za gornjivakuf-x.com napisao tekst o Muhamedu Hadžijahiću, još jednom velikom  čovjeku i historičaru iz Gornjeg Vakufa.

Dr. MUHAMMED HADŽIJAHIĆ: TEORETIČAR BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA

Piše: Džemaludin Latić

U ovim teškim godinama, kada se vodi – i, ako Bog da, uspješno završava – politička, diplomatska i intelektualna bitka za državu Bosnu i Hercegovinu i afirmaciju bošnjačkog naroda - nakon što je Armija Republike Bosne i Hercegovine vojno odbranila tu istu državu tokom agresije na nju i genocidnog rata vođenog protiv bošnjačkog naroda u periodu  od 1992. do 1995. godine - svaki bi građanin ove napaćene zemlje, a posebno svaki Gornjevakufljanin, trebao da se sa pijetetom prisjeti jednog od najzaslužnijih boraca za afirmaciju i ove države i ovog naroda. Riječ je o dr. Muhammedu Hadžijahiću (1918.-1986.), vodećem teoretičaru bošnjačkog nacionalnog identiteta u modernoj historiji, porijeklom iz Gornjeg Vakufa, i jednom od najpoznatijih historičara zemlje Bosne, posebno njezinog srednjovjekovlja.

Da najprije iznesem neka svoja sjećanja na dr. Hadžijahića. Upoznali smo se na najgornjem spratu Vijećnice, u kancelariji hafiza Mahmuta Traljića, koji je tada radio kao bibliotekar gore, u Vijećnici. Ja sam već bio pročitao nekoliko radova dr. Hadžijahića i jednu knjigu koju je on napisao zajedno sa profesorom Nijazom Šukrićem i hafizom Traljićem, pod naslovom „Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini“. Ustvari, glavninu ove knjige napisao je dr. Hadžijahić. Bila je obavezna literatura na predmetu Islamske kulture i civilizacije na Fakultetu islamskih nauka, koga je predavao dr. Šukrić. Također se sjećam da su dežurni ideolozi Komunističke partije u Oslobođenju napali tu knjigu i njezine autore, ali im oni nisu odgovarali. Navodno je i ta knjiga bila „panislamska“ i navodno je zanemarila  „doprinos“ Komunističke partije /Saveza komunista u „rješavanju ukupnog nacionalnog, pa i muslimanskog pitanja u Jugoslaviji.“ Godinama kasnije, kada budem uvučen u „rješavanje nacionalnog pitanja“ naroda kome pripadam, saznat ću pravi razlog komunističkih napada na dr. Hadžijahića (i ostale teoretičare bošnjačkog nacionalnog pitanja: dr. Rizvića, dr. Purivatru, dr. Suljevića, dr. Filipovića i dr.). Naime, svi su oni u svojim radovima i knjigama uporno pisali „bosanski Muslimani“ umjesto samo „Muslimani“ (kako je propisivala Partija) kada su govorili o našem narodu, Bošnjacima, a dr. Hadžijahić je „provokativno“ navodio citate iz izvora u kojima se naš narod nazivao svojim historijskim imenom: Bošnjaci. („Jer kad kažemo „bosanski Musliman“, - objašnjavao je  profesor Muhsin Rizvić –„mi time odredimo naše tlo, jezik i sudbinu, mi time poručimo i prijateljima i dušmanima da mi imamo svoju korjeniku, sve konstituente jedne nacije, a kad nas nazovu Muslimanima u nacionalnom smislu, oni time ne odrede ni naše tlo, ni našu povijest, ni naš jezik.“ „Zbilja, Profesore, koji je naš jezik?“ upitao sam ga jedne prilike pred Filozofskim fakultetom, nasamu. „Hm...? Svaki čovjek usisa jezik svoje majke. Je li ti ikad majka rekla da govoriš ili pišeš srpsko-hrvatskim?“ odgovorio mi je, uzdigao svoju istaknutu francusku kapu i bržam-bolje se udaljio.)  „Baš mi je drago što sam Vas sreo,“ rekao sam iznenađeno pozdravljajući se sa dr. Hadžijahićem, autorom oko koga je tih godina u sarajevskim muslimanskim krugovima kružila fama da je akademik koji ide na džumu, da nije član Komunističke partije, da svoje knjige objavljuje na šapirografu na Fakultetu političkih nauka, da je prijatelj sa Fejzi-babom Hadžibajrićem,  da je potajni disident, itd.).“Čuo sam za Vas,“ uzvratio je dr. Hadžijahić. „Vi ste naš pjesnik?“ „Pišem poeziju, ali nisam samo pjesnik, i ne želim samo to biti.“ „Neka, neka...“, požurio je, a onda se obratio Hafizu:“Vidiš, Hafiz-efendi,mi, bosanski Muslimani, smo nekako stidljivi, neambiciozni, brate, ne držimo puno do sebe, nekako nas tako naučilo..., a ova naša omladina nije takva! I neka nije!“ Obojica su se smješkali, ispijali kahvu iz findžana, Hafiz je dr. Hadžijahića pokretima ruku zaustavljao da ostane „još koju minutu“, a on je žurio – i uvijek je žurio – kao da je na iglama. „Doktore Hadžijahiću, kad sam već dobio priliku, ako dozvolite, htio bih da Vam kažem, jer Vi istražujete našu povijest, ja sam rođen u selu koje ima dva greblja, jedno muslimansko, a jedno „grčko“, puno mašeta, kako ih mi zovemo, gotovo kao stolačka Radimlja, ali za njega niko ne zna, pa kad biste Vi...“ „A odakle ste Vi, pjesniče?“ „Ja sam iz jednog sela kod Gornjeg Vakufa...“ „Koje je to selo?“ „Pridvorci.“ “Ma nemoj?!...Dragi moj pjesniče, ja ne samo da sam bio u Vašem selu, nego sam i napisao rad o tom vašem greblju...Koliki si ti bio kad se otvarala džamija Mehmed-bega Stočanina u Vakufu?“  „Pa i dr. Hadžijahić ti je iz Gornjeg Vakufa,“ umiješa se smjerni i dobri hafiz Traljić, uvijek sa nasmiješenom čehrom. „Jašta sam,“ potvrdi dr. Hadžijahić.

(Ja ću kasnije, ljubaznošću Abdullaha Topčića, doći do spomenutog rada, koji se zove „Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa „, a koga je dr. Hadžijahić objavio one godine, dakle – 1971., kada je bilo otvorenje džamije u Gornjem Vakufu. Taj bi članak trebalo postaviti na ovaj portal da ga svi naši ljudi pročitaju.)

U idućim razgovorima, dok sam tražio temu za svoj magistarski rad, dr. Hadžijahić mi je predlagao da obradim Olesnickog, ruskog orijentalistu koji je mnogo učinio za našu Bosnu, pogotovo u oblasti  medijevalistike ...Sve je to bilo u godinama između 1981. i 1983., kada sam uhapšen i odveden u zatvor. Kada sam se vratio iz zatvora, dr. Hadžijahić je već bio preselio na Ahiret. Dok je bio u bolesti, svjestan da umire, na Grbavici je primao svoje najbolje ahbabe i halaljivao se s njima. Među njima je bio i prof. dr. Muhammed Nezirović Hamo, koji mi je ispričao svoj posljednji razgovor sa dr. Hadžijahićem, o čemu pišem u svojim memoarima, a što ću ovdje izostaviti.

Hadžijahići su u Sarajevo doselili prije tri stotine godina. Oni vode porijeklo od znamenitog našeg pjesnika i vjerskog učenjaka hadži Mustafe Bošnjaka, koji će uzeti svoj mahlas (pjesnički pseudonim) Muhlisi, što znači iskreni. On je obavljao dužnost  kadije u više mjesta: Duvnu, Imotskoj Bekiji, Foči,a zatim u Sarajevu. Osim po svojim literarnim radovima, Muhlisi je poznat po svome učešću u Boju pod Banjom Lukom koji se zbio 4. augusta 1737., kada je bosanska vojska pod komandom Ali-paše Hekimoglua, tadašnjeg bosanskog namjesnika, potukla mnogobrojniju i vojnotehnički jaču austrijsku vojku, čiji je car Karlo VI prethodno Bošnjacima zaprijetio da će ih uništiti na području Bosanskog pašaluka ukoliko se ne pokrste. Tom prilikom Muhlisi je napisao svoju poznatu odu na tri jezika: arapskom, perzijskom i turskom, jezicima „istočne renesanse“, kulturnog procesa koji je pandan (zapadnjačkoj) renesansi Hrvata (koji su tada pisali na latinskom i italijanskom) i Srba (koji su pisali na ruskom i crkvenoslavenskom). Godine 1748. Muhlisi je obavio hadž, o čemu je ostavio svoje literarno svjedočanstvo pod naslovom Putopis na hadž. Muhlisi, koga je spomenuti namjesnik Hekimoglu neobično cijenio, pred kraj života bio je postavljen da službuje u Mostaru kako bi u tom dijelu Bosanskog pašaluka uspostavio red i sigurnost, ali je, nakon prvih znakova pobolijevanja, odlučio da se vrati u Gornji Vakuf, gdje je i preselio na Ahiret. Ovaj naš pjesnik je imao dva sina:Idrisa i Jahju. Od Idrisa porijeklo vodi bugojanska familija Muhlisija, a od Jahje, koji se poslije očeve smrti preselio u Sarajevo, porijeklo vodi ulemanska porodica Hadžijahića. Najpoznatiji alim iz ove porodice najprije je bio  hadži hafiz Muhammed Emin, poznati opozicionar novoj, austro-ugarskoj vlasti i protivnik iseljavanja našeg naroda u Tursku poslije 1878. god. Umro je 1891. god. Od njegovih sinova najpoznatiji bijaše Džemaludin, poznati sarajevski hafiz, imam Careve džamije i muderris u Gazi Husrev-begovoj medresi. On je umro 1955. god., dok je bio na hadžu. Ukopan je na Mini, a jedan od njegovih sinova je Muhammed.

Evo najvažnijih Hadžijahićevih (uglavnom posthumno objavljenih) knjiga i radova:

-„Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana“ (Zagreb, 1990.),

-„Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini“ (Sarajevo, 1991.),

-„Porijeklo bosanskih Muslimana“ (Sarajevo, 1990.),

- „Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana“ (Sarajevo, 1991.),

-„Povijest Bosne u IX i X stoljeću“ (Sarajevo, 2004.).

Evo naučnih oblasti kojima se naročito bavio dr. Hadžijahić:

-alhamijado književnost, kojom se bavio od svoga prvog objavljenog rada 1934. do 1978., kada je objavio svoj posljednji rad iz ove oblasti;

- bosanskohercegovačko 18. i 19. stoljeće, posebno bosanske bune;

-pravni položaj gradova u Osmanskom carstvu, o čemu je napisao i odbranio  svoju doktorsku disertaciju;

- „Crkva bosanska“ i pitanje islamizacije u Bosni;

- hamzevije i hamzevijski pokret;

-rani srednji vijek u Bosni (9. i 10. st.);

-bibliografski prilozi;

- „bosanski islam“ (pitanje vjerskog i kulturnog sinkretizma u Bosni, kultovi, kultna mjesta, badže- žene derviši, ustanove...

Od njegovih radova valja naročito spomenuti „Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana“ koga je napisao u prvim godinama Drugog svjetskog rata i, kao tajni saradnik NOP-a, tajnim kanalima, pod pseudonimom „Spectator“, poslao predstavnicima vlada SAD, V. Britanije i SSSR-a. U tome radu on je pred diplomatskom javnošću razgolitio četnički pokret Draže Mihajlovića i njegove zločine genocida nad našim narodom. Zajedno sa akademicima Avdom Sućeskom i Enverom Redžićem, te prof. dr. Mustafom Imamovićem i prof. dr. Atifom Purivatrom, na Petom kongresu historičara Jugoslavije održanom početkom septembra 1969. , kao jedan od prestavnika iz Republike Bosne i Hercegovine, učestvovao je u raspravi o etničkim i nacionalnim procesima na jugoslavenskom tlu od dolaska Slavena do najnovijeg vremena.  Tu se po prvi put u Jugoslaviji naučno postavilo nacionalno pitanje bošnjačkog naroda. Bio je to uvod u priznavanje ovog naroda pod zasebnim imenom Muslimani (u nacionalnom smislu).

Ukupna Hadžijahićeva bibliografija iznosi preko 400 naslova, objavljenih pod njegovim punim imenom ili prezimenom te pod pseudonimima Muhlisizade, A. Kopčić i Muhamed Džemaludinović.


Komentari objavljeni na web stranici GornjiVakuf-x.com ne održavaju stajalište Uredništva web portala. Svaki uvredljivi komentar ce biti trajno izbrisan. Da bi ste mogli komentarisati morate biti prijavljeni sa facebook nalogom.
na vrh