U Gornjem Vakufu-Uskoplju promovisana knjiga Amera Đulića „Bili smo brojke – 233 dana u logorima“

U sali Islamskog centra „Nur“ u Gornjem Vakufu, a u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Gornji Vakuf (Mreža mladih), sinoć je održana promocija knjige „Bili smo brojke – 233 dana u logorima“ Amera Đulića, Stočanina koji je kao maloljetan prošao četiri logora tzv. Herceg-Bosne.

O Đulićevoj knjizi, koja je privukla pažnju Gornjovakufljana, govorili su, pored autora, historičar i nekadašnji novinar magazina „Dani“, Amer Obradović, te novinar i urednik Faruk Vele, dok je promociju odlično moderirao Bešir Isaković.

Prije početka promocije, emitiran je dio iz  dokumentarnog filma Avde Huseinovića o maloljetnicima  u logoru tzv. Herceg-Bosne.

Amer Obradović istakao je da je Gornji Vakuf grad-heroj u kojem je zaustavljena tzv. Herceg-Bosna, ali i agresija Hrvatske, kao što je danas Stolac, kako je dodao, grad koji najviše pruža otpor tzv. Herceg-Bosni.

„Dok je ljudi poput Amera Đulića, koji je odličio da se bori istinu, to će tako biti. To im neće proći, nećemo dozvoliti“, pručio je Obradović, opisujući to kao borbu civilizacijskih vrijednosti i barbarizma i naglašavajući potrebu da se u javnosti, kao i kroz obrazovni sistem, dogodi proces po uzoru na denacifikaciju u Njemačkoj.

Prema njegovim riječima, Đulićeva knjiga je hronika jednog logoraša, svjedoka dešavanja na područijima koji su imali biti etnički očišćeni kroz užasne zločine. Obradović je podvukao da ova knjiga nije napravljena da bi se određena grupa targetirala, da bi joj se stavila meta na leđa.

„Ovo je knjiga o istini“, istakao je.

Faruk Vele je podvukao da je Amer Đulić istinski heroj poratnog Stoca i Hercegovine, jer, uprkos svim pritiscima, nije odustao od toga da govori istinu i samo istinu, te da svoju borbu nastavlja perom.

„I kada su mu nudili 100.000 KM i posao u Graničnoj policiji, Amer je to odbio, uprkos teškoj porodičnoj situaciji, čuvajući obraz i sjećanje na sve ubijene i pretučene rođake i komšije. Nije pristajao na ultimatume zločinca, kao što to nije prihvatio ni Gornji Vakuf 1993. Mnogi su, nažalost, pristajali da za novac istinu prešućuju ili skrivaju, a to može imati užasne posljedice po našu budućnost. Zato ljude poput Đulića valja pozdraviti i podržati, jer vidimo da i pored presude Haškog tribunala, svjedočimo kontinuiranom procesu negiranja zločina i veličanja zločinaca, što je pretpostavka za nastavak aktivnosti na ostvarenju zločinačkih ratnih ciljeva“, rekao je, uz ostalo, Vele.

Knjiga „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“, dodao je Vele, je ustvari svjedočenje jednog 17-godišnjeg dječaka, koji „nije mrzio, nije pucao, ubijao i udarao“.

Amer Đulić je na vrlo nadahnut način prenio stanovnicima Gornjeg Vakufa svoja sjećanja na logorske dane i sedam razmjena tokom kojih nije uspio doći do slobode, sve do kraja marta 1994.

Opisao je i užasne golgote koje je prošao kao maloljetnik, od teških premlaćivanja do činjenice da je izgubio više od 30 kilograma u logoru, te je svakodnevno bio izložen torturama i strahu.

„Ono što mene boli jeste činjenica da je veoma mali broj ratnih zločinaca tzv. Herceg-Bosne procesuiran, a da ne spominjem osuđen...Na kraju će biti da smo se sami ubijali, prebijali, patili... S iskustvom ću reći, nikad se ne ponovilo! I ovo komentiranje pravosnažne presude u slučaju „Prlić i ostali“ je sudludo. To dovoljno govori o njihovim namjerama. Prošao sam kroz četiri logora. Svaki je priča za sebe. Ta 233 dana kroz kazamate tzv. Herceg-Bosne je period koji nikada neću zaboraviti, jer to vraća stare i nezaboljavljene slike. Ovu knjigu sam napisao radi vaše i moje djece. Pokušavam se vratiti normalnom životu, ali je teško, jer sanjam ljude koji su zlo radili, meni kao djetetu, kao i tolikim drugima“, kazao je, uz ostalo, Đulić.

Đulić je podsjetio da knjiga i drugi pisani tragovi ostaju, dok su ljudi odlaze s ovog svijeta.

„Morao sam ovo napisati. Nosio sam sve to u sebi. Godine idu i sjećanja blijede. Mnogi su propatili i više od mene. Zamolio bih ih da pišu i pričaju - samo istinu. Jer ne smije se zaboraviti patnja mnogih koji su prošli kroz logore, pa i djece. Jer ja sam u logoru bio samo dječak... Treba razlikovati zločince od ostatka naroda. Nikada neću gledati čitav jedan narod kroz zločince. Zločinci moraju pred lice pravde, da odgovaraju za svoja djela. Častan narod treba da živi, kao što je to činio stoljećima do sada. U knjizi nećete naći ni riječ mržnje! Istina je ono od čega ne treba strahovati. Praštati treba, zaboraviti nikada“, zaključio je Đulić.

U ime Udruženja logoraša Stolac Amer Đulić je, na kraju, uručio priznanja organizacijama i pojedincima koji su pomogli održavanje ove promocije.

Ins.ba

Više...

FOTO: Finalom u konkurenciji narodne muzike okončan FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019'

U prepunoj dvorani Centra za obrazovanje, sport i kulturu Gornji Vakuf-Uskoplje finalem u konkurenciji narodne muzike završen je Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“.

U konkurenciji narodne muzike pobijedio je Mehrudin Duvnjak, drugo mjesto pripalo je Hanifi Abazović, a treće mjesto Samri Korugić. Nagradu publike osvojila je Ilajda Demirović.

U revijalnom dijelu programa nastupili su Minela Garača i Selman Dizdar. Ispred mlade organizacijske ekipe prisutnima se obratio Ahmed Trkić koji je podsjetio na početke ovog festivala prije tri godine, te se zahvalio žiriju na odlično odrađenom poslu.

Festival je organizovan uz finansijsku pomoć Općine Gornji Vakuf-Uskoplje, Centra za obrazovanje, sport i kulturu, te uz medijsko pokroviteljstvo web portala GornjiVakuf-x.com, Prozorski krug 767 i prozor-rama.info.

Više...

FOTO: U Gornjem Vakufu-Uskoplju postavljena izložba 'FOTOBIH'

Izložba u Centru za kulturu, sport i obrazovanje Gornji Vakuf – Uskoplje  predstavlja jednu u nizu godišnjih izložbi u projektu FOTOBIH osmišljenom u Asocijaciji za umjetničku fotografiju u Bosni i Hecegovini.

Radi se o originalnoj  foto-manifestaciji, jedinstvenoj u našoj Regiji, a možda i šire, a koja podrazumijeva takmičenje za najbolju fotografiju  svih članova Asocijacije tako što desetak selektora sa visokim fotografskim zvanjima žiriraju sve prispjele fotografije, odvojeno, ali istovremeno i daju svoj sud. Nakon toga sačini se raspored izložbi u desetak gradova širom BiH u kojima se postavljaju izložbe selektovane od drugog selektora. Obično se prikaže stotinjak fotografija od kojih se nagradi po tri najbolje u kolor i monohromnoj tehnici te dodijele  i po tri pohvale. Kako pojedini članovi žirija imaju  različite principe i afinitete, normalno je da se na tih desetak izložbi  selektuju i nagrade različite fotografije. Zato se u cilju što objektivnijeg proglašavanja najboljih godišnjih fotografija dolazi sumiranjem rezultata svih selektora te se tako proglašava fotografija godine. Rezultati se proglašavaju na Danima BH fotografije, najvećoj godišnjoj smotri fografije na nivou Asocijacije.

Ove godine su organizovani  52. Dani fotografije, manifestacija koja je počela još davne 1950. godine s pauzom u ratnom i kratkom poratnom periodu.

Treba napomenuti da državna Asocijacija (AUFBIH) trenutno okuplja dvanaest foto klubova i foto grupa iz svih dijelova Bosne i Hercegovine  i svi registrovani članovi šalju svoje radove na takmičenje tako da se pojavi svake godine u konkurenciji između 600 i 700 fotografija.

Postavku u Gornjem Vakufu-Uskoplju je odabrao  majstor fotografije i nosilac međunarodnog fotografskog zvanja AFIAP Siniša Skenderija.

Više...

Nataša Vukadin i Husein Šljivo izlažu na izložbi u njemačkom Pasau

Na izložbi umjetničkih radova u galeriji Kulturmodell Bräugasse u njemačkom Pasau koja je postavljena od 02.02. do 02.03., izloženi su radovi Nataše Vukadin iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Huseina Šljive iz Bugojna.

Nataša se predstavila sa dva rada u tehnici akril na platnu, dok su Huseinova dva rada urađena kombinovanom tehnikom, višebojni linorez na printanom papiru.

Nakon Pasau ova izložba će biti postavljena u Austriji.

51430486 10218360255733291 5673469008502849536 nRadovi Nataše Vukadin

51088766 10218360258733366 2074223037917429760 n Radovi Huseina Šljive

Gornjivakuf-x.com

Više...

Veliki koncert Željka Samardžića!

Bugojno ponovno postaje mjesto vrhunskog glazbenog spektakla. Željko Samardžić će u subotu 2.3.2019.godine u 20:00 sati održati veliki koncert u Sportskoj dvorani KSC Bugojno.

Pjevačka megazvijezda sa brojnim hitovima kao što su Stari lav, Ja te volim najviše, Pokaži mi šta znaš, Zaustavite januar i mnogi drugi uz vrhunsku produkciju i sjajne prateće glazbenike sigurno će oduševiti bugojansku publiku, a i šire.

Kao predizvođači nastupit će Ilma Karahmet, Jakov Juričević i Magdalena Bogić.

Ulaznice možete kupiti po cijeni od 15KM za parter i tribine, a za VIP po cijeni od 40 KM.

Prodajna mjesta na kojim možete kupiti ULAZNICU

BLAGAJNA KSC BUGOJNO,
CAFFE ACTROS (BUGOJNO)
CAFFE CLUB SPARTA (BUGOJNO)
CAFFE CLUB DIAMOND (GORNJI VAKUF-USKOPLJE)
CAFFE DIOR (GORNJI VAKUF-USKOPLJE)
CAFFE TREND (DONJI VAKUF)
CAFFE CODE (NOVI TRAVNIK)
CAFFE BUNGA BUNGA (JAJCE)
PIVNICA NOBEL (TRAVNIK)
CAFFE IN (KUPRES)
DISCO CLUB NO LIMIT (PROZOR-RAMA)
CAFFE MIAMI (PROZOR-RAMA)
CAFFE BAR CITY (VITEZ)
KINO THEATRE (BUSOVAČA)
RESTORAN PACIFIC (KISELJAK)

ONLINE PRODAJA : www. kupikartu.ba

Info. br. 062 234 633
https://www.facebook.com/zeljkosamardzicbugojno/

IMG 20190202 WA0004

Više...

FOTO: Nika Čivčija pobjednica FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019' u konkurenciji zabavne muzike

U okviru Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“ večeras je održana finalna večer u konkurenciji zabavne muzike.

Finalisti su pjevali po jednu pjesmu uz matricu te jednu pjesmu akapela, a žiri je odmah davao komentar na njihove nastupe.

Pobjednica ovogodišnjeg FDMS „Djeca znaju pjevati“ u konkurenciji zabavne muzike je Nika Čivčija, drugo mjesto je osvojila Katarina Zadro, treće Haris Vukojević, a nagrada publike je pripala Filipu Šapini.

U ime organizatora prisutnima se obratio koordinator projekta Emir Sinan koji je istakao pedagoški značaj ovog festivala, te planove za budućnost, da se festival proširi na sve općine u Kantonu.

Nagrade najboljima je uručio predsjednik Općinskog vijeća Gornji Vakuf-Uskoplje Goran Batinić, izrazivši zadovoljstvo festivalom te je uputio čestitke svim učesnicima i organizatorima.

Više...

U Gornjem Vakufu-Uskoplju promovisana knjiga 'Budi budan i kad lijepo sanjaš', autora Faruka Aganovića Jupija

Knjiga “Budi budan i kad lijepo sanjaš” autora Faruka Aganovića Jupija predstavljena je sinoć u Gornjem Vakufu-Uskoplju, a riječ je o autobiografskom djelu o djetinjstvu, odrastanju, životu i periodu u kojem je do izražaja došlo autorovo herojstvo u proteklom ratu, te o ljudima i običajima Skopaljske doline.

Djelo su prisutnima predstavili ratni reporter Akif Agić i novinarka Azra Karalić, istaknuvši kako je od neprocjenjive važnosti s historijskog aspekta Bosne i Hercegovine i gornjovrbaske regije.

U knjizi se mogu naći izuzetni lijepi opisi prirode ovih krajeva, ali i priče o nekim pomalo zaboravljenim ljudima i običajima Skopaljske doline.

Kako je ranije zapisano, knjiga je ovo koja nosi mnoge poruke u sebi, a upravo je sam naslov suština njezine pouke.

“Cilj ovog djela je bilo da se govori o našem bitisanju i opstanku na prostorima Skopaljske doline.Želio sam da pišem o historiji našeg kraja. Htio sam prenijeti jednu poruku o kojoj moramo voditi računa, a to je da se zlo može dogoditi i kada se najmanje nadaš, kada si, da tako kažem, u najljepšim snovima. Zato se moramo boriti protiv zaborava, kako nam se zlo nikada više ne bi ponovilo. Generacije koje dolaze moraju izvlačiti pouke iz ovakvih djela”, kaže Aganović.

Ova knjiga je, dodaje on, namijenjena svim generacijama, posebno onim mlađim, a posvećena je šehidima i poginulim borcima Armije RBiH koju su dali svoje živote za slobodu i jedinu nam domovinu.

“Ja sam kao pripadnik Armije RBiH branio naš kraj, zajedno sa mojim Bugojnacima, Gornjovakufljanima, Donjovakufljanima, Prozoranima, Jajčaninma… Uvijek sam afirmisao naše jedinstvo. Jer, vidio sam to, samo zahvaljujući toj kompaktnosti, jedinstvu, mi smo opstali na ovim prostorima. Samo jedinstvom svih patriota i danas možemo sačuvati našu zemlju. Da nije bilo Gornjeg Vakufa ne bi danas bilo Bugojna, i obrnuto, da nije bilo boraca protjeranih iz Donjeg Vakufa, Jajca, Prozora, njihovih brigada teško bi se bilo odbraniti od agresora. To je snaga na koju moramo računati, i to jedinstvo uvijek treba čuvati”, poručio je Aganović.

Faruk Aganović Jupi rođen je 1956. godine u Gornjem Vakufu, a već četiri decenije živi u obližnjem Bugojnu. Bio je član Patriotske lige BiH, a poznat je i po tome što je, peoznavši opasnosti agresije, prodao automobil kako bi mogao kupiti pušku. Kao borac i nosilac više komandnih dužnosti odigrao je važnu ulogu u odbrani srednje Bosne. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i “Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem”.

Bug.ba

Više...

Članak Feđe Gudića objavljen u sedmičnom časopisu 'Stav'

U posljednjem broju sedmičnog časopisa „Stav“, objavljenog 24.01.2019. godine, jedan izuzetan članak potpisuje naš sugrađanin Feđa Gudić. Tekst prenosimo u cijelosti.

Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi

Piše: Feđa GUDIĆ

Jarbol je bio nekih petnaestak metara visok, zahrđao, iskrivljen, zarastao u visoku travu i okružen korovom zajedno s kesama odbačenog smeća koje su davale ne toliko ružan koliko žalostan izgled toj cjelokupnoj slici. S ostacima zastave na visokom jarbolu poigravao se vjetar, bacajući je čas na jednu, čas na drugu stranu kao neki mali ribarski brod u mraku i na pučini, onako napušten i sam. Brod s kojim se visoki talasi i namrgođeni vjetar poigravaju sve dok najveći od tih talasa zauvijek u svoj smrtonosni zagrljaj ne uzme brod i povuče ga prema dnu.

U blizini jarbola bila je i jedna mala spomen-ploča onima kojih danas nema, a, opet, onima bez kojih ni mi danas ne bismo bili tu. Rukom sam dodirnuo spomen-ploču s imenima svojih poginulih saboraca, zatvorio oči i pomolio se za njihove duše. Pomolio sam se za duše mojih saboraca koji su život dali za ovu zastavu, za ovu zemlju i domovinu. Nedaleko od spomenploče bila je i jedna drvena klupa bez naslonjača s četiri željezne noge zarobljene u betonu, kao nijemi svjedok jednog teškog prošlog vremena.

Sklonio sam prašinu s drvene klupe, sjeo i pogledao zastavu. Iako pocijepana i skoro mrtva, zastava se još uvijek nije predavala. Vjetar je bio uporan i napadao je sa svih strana, ali ona, iako ranjena, uspješno je odolijevala. U njoj je proradio onaj bosanski prkos i ponos kojim smo svi u ratu bili zaraženi. “No pasarán” je bila parola ove zastave, parola nas koji smo branili ovu zemlju. Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi.

Gledao sam u zastavu i počeo sam osluškivati. Znao sam da će mi vjetar kad-tad donijeti vijesti od nje. “Znaš li da su svi moji heroji mrtvi”, šapnu mi vjetar ono što mu je zastava rekla. “Znaš li da više nemam nikoga, da sam zaboravljena i ostavljena na milost i nemilost hladnim vjetrovima i olujama”, ponovi vjetar riječi zlatnih ljiljana.

“Znam”, rekoh tiho. “Znam i da nisi jedina, mnogi koji su se borili s tobom danas se osjećaju tako, napušteni, izdani, pogled u njihovim očima skoro je ugašen. Znam i da patiš, znam i da si razočarana, ponižena. Znam i za tvoj pogled kojim svaku noć gledaš zvijezde na nebu tražeći neki znak da nisi sama. Znam i da pričaš s mrtvima, sa svima onima koji su život dali za ovu domovinu jer jedino oni čuju ono što im govoriš. Mrtvi danas jedino znaju slušati. Znam i da čuješ korake koji odjekuju u noći, teške korake svojih saboraca jer njihove duše nisu od plastelina pa da ih tuđe ruke oblikuju onako kako to njima odgovara. Znam i da nema stida na licima onih koji su te izdali i prodali. Sve znam.” Ušutio sam.

Ponovo sam pogledao prema zastavi, ali nije bilo odgovora. Između mene i zastave stajao je samo tamni ponor pun neke zaglušujuće tišine. I dalje sam gledao ostatke zastave za koju smo svoju krv bez pogovora dali a da nikad nismo tražili ništa zauzvrat. A onda, odjedanput vjetar ponovo progovori ono što mu je zastava rekla.

“Sjećaš se kad si prvi put u ratu dobio maskirne hlače i prsluk koji ti je bio prevelik i pogleda svoje mati kad si na glavu stavio beretku na koju ti je ona ušila amblem sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine, svoje jedine domovine? Sjećaš se kad si u akciji oslobađanja grada izgubio tu beretku, niko od tebe nije tužniji bio? A, opet, kad ti je tvoj najbolji prijatelj samo dan prije nego će i sam poginuti vratio tvoju beretku koju je u onoj gužvi i ratnom metežu pronašao i prepoznao tvoje inicijale na njenoj unutrašnjoj strani? Sjećaš li se svoje sreće u tom trenutku? Sjećaš li se tuge u pogledu svoje majke svaki put kad si odlazio i sreće svaki put kad bi otvorio ulazna vrata njene kuće? I pogleda svog oca, kad si trebao ići na položaj, oca koji nikad ništa nije govorio, samo bi mu zadrhtala donja usna, a ti bi osjetio njegovu tri dana staru bradu kako podrhtava na svom obrazu i čvrsti muški zagrljaj, jer je znao da je to možda zadnji put da te vidi živog? A ti si pokušavao ostati smiren zbog njih iako je u tebi sve vrištalo.

Sjećaš li se kad si prvi put vidio svoju izgorenu kuću, onako natopljenu kišom i ostacima vatre koja je u trenu izbrisala sve što si imao? Sjećaš li se mladih lica svojih saboraca, njihovih snova i nadanja, i djevojke iz tvoje ulice, ulice koja se naslanjala na rijeku, njenih krupnih crnih očiju boje mraka s tavana i toplih rukavica koje ti je dala da te griju umjesto nje u hladnim noćima? Sjećaš li se boje njene krvi pomiješane s prašinom kad je granata pala u njeno dvorište? Sjećaš li se vriska svojih zatvorenih usta i ugašenog sjaja u njenim tamnim očima? Sjećaš li se ovih zlatnih ljiljana koji su značili i život i smrt istovremeno? Život, jer samo živi mogu pamtiti, a smrt ionako nije kraj. Znam da se sjećaš jer ta sjećanja dio su tebe, ta sjećanja ti si sam. Znam da se sjećaš i ove zastave i ljiljana koje ste ti i tvoji saborci postavili u oslobođenom gradu. Znam da se sjećaš, jer pogled svojih saboraca ne možeš zaboraviti, to je isti onaj pogled pun ponosa i prkosa istovremeno, pogled koji i ti još uvijek imaš.

Sjećaš li se pogleda starih i prognanih koji napuštaju svoja ognjišta i zakletve koju si dao pod istom ovom zastavom? Znam da se sjećaš, jer znam sve o tebi, svaku tvoju misao, svaki plan koji si pravio, svaku strast kojom si okružen bio. Znam i za nemir koji ti se svaku noć podvlači pod kožu i ostaje tu još dugo vremena. Znam i da se danas osjećaš kao da plivaš s džepovima punim kamenja i da nikako ne možeš da se održiš na površini. Znam i da tvoje ruke nemaju više koga da miluju. Ali znam da si bio i ostao dobar čovjek. Znam i da voliš ovu zemlju na ovom brdovitom Balkanu, znam da voliš i sve njene ljude i da si ljude uvijek dijelio samo na dobre i loše, a ne po nacionalnosti ili nekoj drugoj pripadnosti, jer drugačije i ne znaš, tako si odgojen i tako ćeš i ti odgojiti svoju djecu. Znam da voliš sve dobre i loše strane svoje domovine, jer samo se tako ona može voljeti, bez ikakvih uvjeta i zahtjeva, bez ucjena i koristi.

Znam sve o tebi, sve strahove i nadanja, sve snove i noćne more koje si imao i koje ćeš tek imati. Ali znam i da nisi sam i to nikad nemoj zaboraviti. Nikad. U mojoj sjeni, u sjeni ove zastave, u sjeni ovih ljiljana stajale su patriote kad je najteže bilo, u sjeni ove zastave opet će stajati ako ikad bude potrebno. Radije bih da umrem nego da izblijedim iz sjećanja svih onih koji su bili sa mnom kad je najteže bilo.”

Ja sam samo slušao i šutio. Rukama sam se držao za klupu, a oči su mi bile prikovane na ostatak zastave. Da sam imao suze, zaplakao bih, ali na ovim suhim obrazima više ni suza nemam.

A onda zastava ponovo šapnu vjetru i on nastavi: “Krivi smo jer volimo ovu zemlju, jer smo u ratu krv dali za ovu jedinu domovinu. Krivi smo jer smo u miru šutjeli i jer su nas laktovi licemjera skoro izgurali iz naše zemlje. Krivi smo jer smo pogled spuštali iako smo trebali uzdignute glave hodati, kao što smo uvijek hodali. Orwell je jednom rekao da onaj ko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. I upravo zato što je naša prošlost satkana od zlatnih ljiljana, tu prošlost ne smijemo zaboraviti, smijemo je samo ostaviti u amanet generacijama koje dolaze, generacijama koje će biti ponosne na nju, generacijama koje će graditi još bolju budućnost, zajedno sa svojim i komšijama i susjedima, sa svima onima koji vole ovu zemlju.

Ova zemlja ne smije postati zemlja podobnih, budući da to nikad u svojoj prošlosti nije ni bila. Jer niko od njih ne zna za bol na dnu naših duša, bol koja otkriva naše pravo lice. Borba za ovu domovinu nije se vodila samo u ratu i u rovovima, ona se vodi i danas, u miru. Ova borba u miru isto je tako teška, dugotrajna i zahtijeva odricanje. Danas se ta borba vodi za bolju budućnost ove zemlje, za bolje i kvalitetnije obrazovanje, bolja radna mjesta, za našu djecu i unuke koje ne želimo gledati preko Vibera i Skypea jer odlaze u neke tuđe zemlje. Zato je ova borba teška koliko i ona u ratu, jer i ovdje se radi o opstanku, opstanku onih koji dolaze za nama, opstanku naše domovine, jer mi drugu nemamo i ne želimo.

Kao i svaka borba koja se vodi za ispravne i pravedne ciljeve, tako i ova borba zahtijeva žrtve. Ali, bez obzira na veličinu žrtve, nikad ne smijemo odustati od naše jedine domovine. Najgore je učiti na vlastitim greškama, a mi izgleda znamo samo tako da učimo. Ova je zemlja uvijek bila kusur u rukama velikih, uvijek su se otimali za nju, ne zato što je vole nego zato da naude onima drugima. A mi smo je uvijek voljeli zbog nje same, zbog njenih predivnih brda i ravnica, zbog sjaja u očima koji svaki od tvojih sinova i kćerki ima kad neko samo spomene tvoje ime. Ne smijemo dozvoliti da nam ratna prošlost određuje sadašnjost ili budućnost, ali, isto tako, tu istu prošlost ne smijemo ni zaboraviti. Jer, zaborav je gori od smrti.

Nažalost, zbog situacije u kojoj se danas nalazimo, zbog sveopćeg sivila kojim smo okruženi, skoro da smo postali ravnodušni, letargični, bezosjećajni i, najgore od svega, zaboravni. Počeli smo zaboravljati, a to je možda i najveći grijeh. Skoro da smo zaboravili hiljadugodišnju prošlost ove zemlje, skoro da smo zaboravili ko smo bili i ono što tek trebamo biti. Postali smo sve ono što zapravo mrzimo i zbog toga je ustvari ovo borba protiv te ravnodušnosti, borba protiv zaborava, za našu zemlju, državu, našu jedinu domovinu, jer mi druge domovine nemamo, niti je želimo. Ova se zemlja ne ostavlja nikome u amanet osim našim sinovima i unucima. Jer, mi nismo zaboravili kako se stvarno zoveš.

Nismo zaboravili ni tvoje bitke, ni tvoje ožiljke, tvoju patnju. Nismo zaboravili ni ko te je izdao. Nismo zaboravili ni tvoju hrabrost svih ovih godina. Nismo zaboravili ni tvoju ljepotu, ni tvoj miris koji vjetar u daljinu nosi. Nismo zaboravili ni naše pretke koji su hodali ovim stazama, stazama koje tek čekaju tvoje potomke da se pojave na njima. Nismo zaboravili ni ova brda ni planine koje te stoljećima čuvaju u svom čvrstom zagrljaju. Ni ove nestašne i neukrotive rijeke od prvog dana zaljubljene u tvoje obale. Ovo je naša zemlja, naša domovina sa svim svojim manama i vrlinama i samo mi koji smo tvoji možemo da te kudimo, i samo ti koja si naša možeš da nas opominješ. Ali niko drugi ne smije ni da te ružno pogleda, niko i nikad, jer ti si naša i mi smo tvoji, isprepleteni i povezani nevidljivom bosanskom niti, od prkosa i ponosa satkanu, zauvijek. Ovo je danas ustvari borba ne samo za našu domovinu nego i za spas naših duša”, reče vjetar ono što mu je zastava šapnula i ponovo ušuti.

Tišina je na prepad zauzela položaj koji je stajao između nas. Lagano sam ustao s drvene klupe i otišao duboko u noć, u glavi mi je bio haos, trebala mi je duga šetnja da mi se misli razbistre. Znao sam da se to moja podsvijest poigrava sa mnom i mojim mislima, sa zastavom i njenim glasnikom vjetrom, ali nisam se mogao otrgnuti osjećaju da je istina sve što mi je rečeno. Istina nikad nije bila dvolična, ona samo ostavlja gorak ukus u ustima. I kao ruka starca koja miluje svog unuka, dok mu priča o precima, onako izborana i gruba, a opet nježna i mekana istovremeno. Istina nije ništa drugo nego podsjetnik i svjetionik da nam i u najmračnijoj noći pokaže pravi put. Napokon sam znao šta trebam uraditi.

Danas jarbol ponosno stoji sa zastavom koja više nikad neće biti pocijepana. Trava je pokošena, sve je čisto i uredno. Spomen-ploča poginulim borcima bila je podsjetnik prošlosti, ali i garant budućnosti. Čak je i klupa dobila naslonjač. Zastava se vihori na vjetru, ponosna, baš onakva kakva bi i trebala biti. Nikad više nećeš biti ostavljena i sama, nikad više nećeš biti ponižena. I to je obećanje, obećanje nas koji smo bili u tvojoj sjeni, ali i onih koji dolaze za nama. Jer, kada počnemo zaboravljati značenje ovih imena na spomen-ploči, značenje ove zastave i svih onih koji su svoje živote dali za ovu zemlju i sami ćemo biti zaboravljeni. A biti zaboravljen gore je od smrti jer smrt nije kraj, ali zaborav jeste.

Vjetar mi opet šapuće ono što zastava ponovo govori: “No pasarán. No pasarán za sve mrzitelje ove zemlje na brdovitom Balkanu, no pasarán za sve one izdajnike koji nikad nisu mogli podnijeti sjaj kojim si obasjala tamu, no pasarán za mržnju jer ova zemlja nikad nije bila niti će biti zemlja mržnje.” No pasarán.

Više...

Preminuo je Ahmet Muminović, jedan od doajena bh. strip scene

Doajen bh. stripa Ahmet Muminović, preminuo je iznenada u 74. godini u svom stanu u Sarajevu. Bio je vrsni umjetnik i izuzetno cijenjen među svojim kolegama, a sa njegovim crtežima su odrasle generacije.

Rođen je 1945. godine u Gornjem Vakufu. Slikanjem, ilustrovanjem i crtanjem stripova bavio se od djetinjstva. Prvu samostalnu izložbu imao je kao gimnazijalac, drugu kao student, a prvi strip je objavio 1968. u Malim novinama. Jedan je od pokretača lista Preporod u kojem je 1970. ostvario i prvo zaposlenje. Godine 1972. počinje da radi kao likovni i tehnički urednik Malih novina, gdje ostaje sve do rata 1992.

Slovio je kao najproduktivniji crtač stripova i slikovnica u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj i Kini. Tokom agresije je bio angažovan kao ratni novinar, uređivao je list koji je, na inicijativu vojnih vlasti sam pokrenuo “Ratni glas –Republika BiH“, oko kojeg su se okupila značajna imena našeg novinarstva. Pred kraj 1995., u Istanbulu priređuje veliku izložbu slika, sa koje sav prihod upućuje u humanitarne svrhe. Poslije rata radi kao glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe, Malih novina i Vesele sveske. U dnevnom listu Avaz godinama radi veoma zapaženu rubriku, posebno u dijaspori, Znamenja Bosne i Hercegovine.

Muminović je bio autor i jednog od najuspješnijih stripova bivše Jugoslavije, slavnog "Valtera". Sarajevska striparnica Agarthi Comics nedavno je izdala i reprint ovog izdanja, kojeg je osamdesetih godina prošlog stoljeća Ahmet Muminović nacrtao u tri sveska. Koliko je strip bio uspješan, a sve se naravno temeljilo i na još slavnijem filmu, dokazala je i premijera na Sajmu knjige u Beogradu. Čim su ga ugledali, izdavači iz Kine su odlučili otkupiti prava za print u svojoj zemlji, te je tako Valter i u vidu crteža postao dijelom kineske kulture. Pored toga, napravljen je još jedan presedan - prvi put je jedan strip na kineskom jeziku imao i oblačiće sa dijalozima. Taj strip je prodan u 50 miliona primjeraka.

"Jedini sam ja mogao zajedno sa suprugom napraviti 500 strana za godinu dana. Svaki dan sam pored svog posla znao nacrtati najmanje jednu stranu. To nisu mogli drugi. Zato sam potpisao ugovor na tadašnjih 11 miliona dinara, a za te pare mogao se kupiti stan na Marijin Dvoru", prisjetio se jednom prilikom Muminović, dokazavši koliki je strip talenat zaista bio.

Dženaza i ukop će se održati danas na groblju Vlakovo u 14 sati.

Oslobodjenje.ba

Više...

FOTO: Otvoren FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019'

U prepunoj sali Centra za obrazovanje, sport i kulturu u Gornjem Vakufu-Uskoplju večeras je počeo Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“.

U prvoj takmičarskoj večeri nastupili su učesnici iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Prozor-Rame: Ružica Zadrić, Zedina Bešić, Filip Šapina, Haris Vukojević, Anamarija Jurić, Josipa Milišić, Emela Spahić, Katarina Zadro, Ena Hušić, Haris Zahro, Sara Barnjak i Nika Čivčija.

Stručni žiri u sastavu: Derviš Musa, Dario Šekerija i Biljana Glibo je ocijenio učesnike, a svoje glasove su dali i prisutni posjetioci.

Konačni plasman će biti poznat nakon završetka glasanja na facebook stranici festivala. Glasanje i sve informacije potražite na facebook FDMS „Djeca znaju pjevati“.

Više...
Priključi se za RSS feed